ŠPIJUNSKI SATELITI I PRISLUŠKIVANJE

Članak preporučamo da snimite na disk i pročitate off-line, jer je poprilično velik.  

Sateliti

Moćna interkontinetalna balistička raketa (ICBM) koja je mogla lansirati nuklearnu bojevu glavu na udaljenost od oko 6000 kilometara, s lakoćom je poslala, 4. listopada 1957. godine, s "kosmodroma" u Bajkonuru (današnji Kazahstan) u orbitu prvi umjetni satelit. Službeno ime bilo mu je "Prijateljski Pratitelj Zemlje". Pratitelj, odnosno Sputnjik, se nakon dugih stotinjak minuta po lansiranju, ponovo našao nad istom točkom, a njegov radio signal potvrdio je uspješnost lansiranja. Tek je tada službena sovjetska agencija TASS novost telegrafirala širom svijeta. Svemirsko je doba počelo. Nažalost, sovjetska paranoja razlog je da nisu snimljene fotografije samog povijesnog lansiranja. Sputnjik 1, malena aluminijska sfera tek nešto veća od košarkaške lopte, s antenama koje su stršale poput predimenzioniranih brkova mačka Feliksa, u to vrijeme popularnog lika iz crtanih filmova, bio je premalen da bude vidljiv sa Zemlje. Majušni satelit promjera 58 cm, mase 83.6 kg kružio je oko Zemlje na promjenjivoj visini od 228 do 947 km, s periodom od 98.6 minuta, tada fantastičnom brzinom od 17,000 milja na sat. Bio je dizajniran da emitira radio signale, pomoću kojih su znanstvenici željeli odrediti gustoću gornjeg dijela atmosfere. Iako su ti signali utihnuli već 21. dan po lansiranju, ipak je Sovjetski Savez, zajedno sa svojim saveznicima likovao. Lansiran u svemir u jeku hladnoga rata, Sputnjik 1 bio je prvi zemljin umjetni satelit. Neprekinutim nizom monotonih bip-bip-bip radio signala šokirao je Sjedinjene Američke Države, koje su sebe smatrale tehnološkom supersilom bez premca. Sputnik je u svemiru ostao ukupno 92 dana, te je 4. siječnja 1958. godine sagorio u atmosferi. Idejni otac Sputnjika bio je Sergej Pavlovič Koroljov (1907-1966), sovjetski pandan Wernhera von Brauna. Sputnjik je imao sferni oblik zato što je aerodinamiku sfere bilo lagano predvidjeti, a sitne izmjene u karakteristikama leta mogle su se mijenjati pomicanjem centra gravitacije. Sfera osim toga ima najpovoljniji odnos između volumena i oplošja. Stoga su i naredni sovjetski sateliti imali oblik kugle. Karijera Sergeja Koroljova kulminirala je 12. travnja 1961. kada se u svemirskom brodu, kojeg je također on dizajnirao, Jurij Gagarin, kao prvi čovjek vinuo u svemir. Ipak, Koroljev je široj javnosti bio gotovo nepoznat, nikada nije javno nosio odlikovanja, čak su i njegove fotografije rijetke - sve zbog straha od američkih obavještajaca, odnosno CIA-e. Priznanje je Koroljevu stiglo tek nakon smrti, kada je jedno od moskovskih predgrađa nazvano njegovim imenom.

 
Sputnik

Demonstrirajući zlokobnu (iako kratkotrajnu) sovjetsku nadmoć u svemirskim istraživanjima, Sputnjik je kod Amerikanaca još više intenzivirao strah od nuklearnog uništenja. Pojavio se naime u vrijeme kada je znanost važnim otkrićima kao što su penicilin, radar, nuklearna bomba itd., pomogla pobjedu nad naci-fašizmom u II. svjetskom ratu. Danas, kada je prošlo više od deset godina kako se Sovjetski Savez istopio, a orbitalna stanica Mir, koja je bila posljednji ostatak sovjetskog svemirskog programa, izgorjela je u atmosferi nakon glavinjanja svemirom između pehova i katastrofa, teško je dočarati atmosferu koju je pedesetih godina u Americi izazvao Sputnjik. Vladala je naime bojazan da bi "crveni znanstvenici" mogli dobiti hladni rat. Fizičar Edward Teller, tvorac termonuklearne bombe, izjavio je kako su USA izgubile bitku važniju od one u Pearl Harboru. Tadašnji senator, kasnije 36. predsjednik USA, Lyndon Johnson je pak rekao da kontrola svemira znači kontrolu svijeta. I. I. Rabi, predsjedavajući Savjeta za znanost tadašnjeg američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera, upozorio je da će naglasak na matematici i općenito znanosti u sovjetskom obrazovnom sustavu pružiti neprijatelju stratešku prednost od 10 godina. Izgledalo je dakle da Sputnjik predstavlja sustav superioran kapitalizmu, te se pokazao korisnim u snubljenju država koje još nisu izabrale stranu u hladnome ratu. O tome svjedoče i brojne serije filatelističkih maraka, s motivima Sputnjika, izdane u mnogim državama širom svijeta, pa tako i u tadašnjoj Jugoslaviji. No, Jugoslavija je već tada pokušala biti nesvrstana: kako nije žurila s izdavanjem prigodne serije maraka, proteklo je dovoljno vremena da na marki (apoena 0.30 dinara) budu zajednički prikazani Sputnjik i Explorer - prvi ruski i prvi američki satelit. Ipak, u Jugoslaviji su kao gljive poslije kiše nicala razna društva "ljubitelja kosmosa". Utrka za prevlast u svemiru postala je metafora hladnoga rata, a za Amerikance bilo je to pitanje biti ili ne biti. USA armija bila je bolno svjesna moći sovjetskih interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM). Predsjednik Eisenhower, znao je da je u Americi u tijeku nekoliko projekata razvoja raketnih sustava, te nije dijelio zabrinutost javnosti glede lansiranja Sputnjika. No, 3. studenog 1957., u svemir je u Sputnjiku 2 krenuo i prvi svemirski putnik, psić Lajka. Sedam je dana Lajka kružila oko Zemlje u sondi mase 508.3 kg, s periodom od 103.75 minuta, te je stotinjak puta obišla Zemlju. Tada najsuvremeniji aparati javljali su znanstvenicima u zemaljskoj kontroli leta podatke o Lajkinom disanju, krvnom tlaku i otkucajima srca, te o dozi zračenja koju je primalo njeno tijelo. Kako nije bilo uređaja za vraćanje na Zemlju, posljednji obrok Lajkine hrane koju joj je u pravilnim razmacima "servirao" poseban stroj, sadržavao je jaki otrov od kojeg je nesretni psić odmah uginuo.

Amerikanci su pokušali još iste godine lansirati i vlastiti satelit. No, sićušni satelit, promjera tek 15 centimetara skončao je pri neuspješnom lansiranju, 6. prosinca 1957. Plamteći satelit padajući na Zemlju u samrtnom je hropcu još uvijek emitirao radio signale. Novine su zabilježili taj događaj sarkastično nazvavši američki satelit "Flopnik", "Kaputnik" i "Stayputnik." I drugi američki pokušaj, 25. siječnja 1958., rasprsnuo se već 14 sekundi nakon lansiranja. Američki su se dužnosnici tada okrenuli armiji, u kojoj je grupa pionira u bazi Redstone Arsenal (Huntsvill, Alabama) pokušavala naći odgovor na sovjetske interkontinentalne rakete. I zaista, već 31. siječnja 1958., iz Cape Canaverala lansiran je modificiranom Redstone raketom satelit Explorer-1.

No, i Kongres je dalekovidno postupio, prepoznavši stratešku vrijednost obrazovanja. Usprkos proračunskom manjku, izglasovali su zakon da se iz budžeta odvoji tada ogromna suma od milijardu dolara za poboljšanje obrazovnog sustava, nabavku znanstvene opreme te stipendije nadarenim učenicima i studentima. Sputnjik je također inicirao i rasprave o reformi američkog obrazovnog sustava, te rasprave o novim nastavnim planovima. Počele su se primjenjivati i nove nastavne metode glede unapređivanja samog procesa učenja. Naglasak je stavljen na eksperimentalnu nastavu, a ne samo učenje činjenica napamet. U američke se učionice također "ušuljao" i interes za svemirska istraživanja. Glenn Seaborg, kemičar nobelovac, s dugogodišnjim interesom za znanstvenu edukaciju smatra da je još jedna lekcija naučena od malenog satelita: učitelji i profesori moraju i sami biti znanstveno obrazovani.

Pogled s "visine"

Obrazovna reforma kasnije je zastala, dijelom čak skrenula na stranputicu. Posljedica je bila elitizam i smanjena "prirodoznanstvena pismenost" većine stanovništva. Naime oni koje prirodne znanosti nisu zanimale, sustavom biranja obrazovnih kolegija mogli su ih potpuno izbjeći. Ipak, sjeme posijano šezdesetih godina, osamdesetih je obilato rodilo divovima poput Steve Jobsa, Billa Gatesa, Marca Andreessena, te ostalih koji su obilježili kraj XX. stoljeća računalnom i komunikacijskom revolucijom. Glede svemirske trke, Sovjeti su je definitivno izgubili, bezuspješno pokušavajući naći odgovor na Stratešku obrambenu inicijativu, popularno nazvanu Ratovi zvijezda (Star Wars). Radilo se o najsloženijem vojno-istraživačkom projektu u povijesti, a koji je odobrio predsjednik Reagan 1983. godine. Cilj je bio uspostaviti satelitski obrambeni sustav koji bi laserskim oružjem štitio USA od tzv. prvog udara nuklearnim raketama, te od "neprijateljskih" satelita. Bio je to dodatni udar na posustalo, tehnologijski zastarjelo gospodarstvo Sovjetskog Saveza, koje nije moglo izdržati cijenu nametnute utrke u naoružanju. Interesantno je da je taj projekt zamro poslije kolapsa sovjetskog imperija, te je tek 1998. godine Američko ministarstvo obrane odobrilo pokus gađanja satelita laserskom zrakom. Ruske dužnosnike to osobito ne brine, oni danas imaju drugih problema, npr. kako Kazahstanu platiti zaostalu najamninu od 450 milijuna US $ za svemirsku bazu u Bajkonuru. U Rusiji nije niti bilo velike proslave četrdesete obljetnice Sputnjika, osim u samome svemiru. Na ruskoj orbitalnoj stanici Mir, nakon uspješnog spajanja s američkim svemirskim brodom Atlantis, američki astronauti i ruski kozmonauti, 30. rujna zajednički su proslavili četrdesetu obljetnicu lansiranja Sputnjika. Nekadašnja svemirska trka danas se pretvorila u suradnju. Sputnjik je tako napokon postao ono što je zapravo oduvijek i bio: zajedničko naslijeđe svih Zemljana.

Osnovne značajke satelita

Satelit (od latinskog izraza satelles - suputnik, pratioc) je u najširem astronomskom značenju nebesko tijelo, koje se po zakonima nebeske mehanike giba oko drugog tijela znatno veće mase i dimenzija. Na primjer, Mjesec je Zemljin prirodni satelit, a Zemlja je prirodni satelit Sunca. Umjetni satelit je proizvod čovjeka i umjetno uveden u orbitu oko Zemlje.

Put po kojem satelit putuje oko Zemlje zove se orbita. Da bi satelit mogao kružiti oko Zemlje, mora biti ispunjeno nekoliko uvjeta. Tijelo tj. satelit mora imati toliku brzinu da je njegova centrifugalna sila jednaka gravitacijskoj sili Zemlje, tako da ga zemljina gravitacija ne može privući k sebi. Ta brzina je prva kozmička (orbitalna) brzina i ona bi na zemljinoj površini (kad ne bi bilo nikakvog zračnog otpora) iznosila 7,906 km/s. Prva kozmička brzina se smanjuje s udaljenošću od Zemlje. Drugi uvjet za uspješno kruženje satelita oko Zemlje je, da mora ravnina orbite satelita uvijek sječi Zemljino središte. Orbita čija ravnina ne bi sjekla Zemljino središte, nije moguća.

Po obliku orbita može biti kružna, kad je satelit na svakoj točki svojeg puta jednako udaljen od središta Zemlje. Ako je brzina kruženja satelita na dijelu puta veća ili manja od prve orbitalne brzine, posljedica je eliptična orbita, kada je orbita na jednom dijelu bliža središtu Zemlje nego na drugom. Točka, kad je eliptična orbita satelita najbliža Zemljinom središtu zove se perigej, dok je točka najveće udaljenosti apogej. Drugi važni elementi orbite satelita su inklinacija i perioda. Inklinacija (nagnutost) je kut, koji čini orbita satelita prema ekvatorijalnoj ravnini, gledano u smjeru vrtnje Zemlje. Ako satelit kruži oko Zemlje točno iznad ekvatora, ima inklinaciju 0°, i njegova orbita je tada ekvatorijalna. Ako orbita ima inklinaciju 90°, satelit putuje iznad sjevernog i južnog pola, pa se ta vrsta orbite zove polarna. S obzirom da se pri tome i Zemlja vrti oko vlastite osi, satelit u nekoliko dana pokrije cijelu zemljinu površinu, uključujući i polove. Perioda (vrijeme obilaska) je vrijeme za koje satelit jednom obiđe oko Zemlje i vrati se na početnu točku.

S obzirom na visinu orbite razlikujemo: nisku, srednju i geostacionarnu Zemljinu orbitu. Niska Zemljina orbita je na visinama između 100 i 1000 km (neki izvori navode gornju granicu niske orbite na 500 i 800 km visine). Sateliti u niskoj orbiti su bliže Zemlji, te imaju veću orbitalnu brzinu i kraći period (oko 90 minuta). Tu orbitu, između ostalih, upotrebljavaju vojni izvidnički sateliti. Za srednju Zemljinu orbitu se ubrajaju visine od 1000 do 35800 km. Srednju Zemljinu orbitu na visinama između 19000 i 20000 km upotrebljavaju navigacijski sateliti. Geostacionarna (geosinkrona) orbita je na visini 35800 km sa inklinacijom 0° (na ekvatorijalni ravnini), orbitalna brzina na toj visini je jednaka brzini okretanja Zemlje (3 m/s), perioda tako iznosi nešto manje od 24 sata, a satelit je uvijek nad istom točkom zemljine površine. U toj orbiti su komunikacijski sateliti, neki vojni sateliti za rano upozoravanje i za skupljanje signala obavještajnih podataka.

Sateliti sa visokom eliptičnom orbitom za vrijeme kruženja oko Zemlje prelaze na različite visine. Primjeri takvih orbita su neke vrste geosinkrone orbite, geostacionarna transferna orbita (energijski najučinkovitiji način uvođenja satelita u geostacionarnu orbitu), i molnija orbita. Ova posljednja, s perigejem između 500 i 1500 km, apogejem oko 40000 km i inklinacijom oko 64°, omogućava telekomunikacijske veze nad sjevernim geografskim širinama, koje nije moguće pokrivati iz geostacionarne orbite. Ime je dobila po sovjetskim komunikacijskim satelitima Molnija, koji su koristili takvu orbitu.

Orbite možemo dijeliti i s obzirom na neke druge značajke. Sunčano sinkrona orbita (heliosinkrona) je orbita kod koje je orbitalna ravnina satelita uvijek u jednakom kutu s obzirom na smjer Sunca. To zahtijeva polarnu orbitu sa inklinacijom većom od 90°. Takva orbita omogućava promatranje površine Zemlje uvijek u isto lokalno vrijeme i samim tim pod jednakim kutom osvjetljenja od Sunca, pa ju, između ostalih, koriste vojni sateliti za fotografsko izviđanje, jer se iz fotografija na kojima su sjene uvijek jednake, lakše otkriju promjene s obzirom na prijašnje fotografije.

Dijelovi satelita

Satelit je sastavljen iz dva osnovna dijela - to su platforma i teret. Namjena platforme je potpora teretu i osiguranje njegovog normalnog rada. Teret ovisi o izvedbi zadaće za koju je satelit napravljen i potrebna mu je potpora platforme.

Platforma uključuje brojne podsisteme:

Pogonski podsistem tako uključuje električni ili kemijski motor koji satelit postavi na njegovu stalnu poziciju, kao i male pogonske motore pomoću kojih satelit održava svoju putanju po orbiti. Satelite izbacuju iz orbite gravitacijske i magnetske sile, te sunčev vjetar. U tom slučaju uključuju se pogonski motori, koji satelit vraćaju u njegovu pravilnu orbitu.

Podsistem opskrbe sa električnom energijom proizvodi električnu energiju iz solarnih ćelija, koje su na vanjskoj strani satelita, a ona se pohranjuje u akumulatore koji osiguravaju energiju kada sunce ne sije na solarne ćelije. Električna energija je potrebna za rad različitih podsistema i tereta satelita. Nekim satelitima (npr. ruski sateliti za radarski nadzor mora US-A) je opskrbu električnom energijom osiguravao nuklearni reaktor.

Strukturni podsistem služi za ublažavanje mehaničkog stresa kod lansiranja, te djeluje kao čvrsto, stabilno postolje, na koje su pričvršćeni drugi dijelovi satelita.

Podsistem toplinskog nadzora održava aktivne dijelove satelita dovoljno hladnima za pravilan rad. To postiže tako da toplinu, koju satelit proizvodi u radu, preusmjeri u svemir.

Podsistem za nadzor položaja osigurava da je satelit stalno u pravilnoj putanji i pravilno usmjeren. Kad satelit izađe iz pravilnog položaja, podsistem za nadzor položaja uključuje pogonski podsistem, koji satelit vrati u pravilan položaj.

Podsistem za telemetriju i vođenje omogućava komunikaciju sa zemaljskim nadzornim postajama iz kojih se nadzire pravilan rad satelita.

 

Klasifikacija satelita

Satelite možemo klasificirati po različitim mjerilima: po vrsti orbite, po masi, po namjeni itd.

S obzirom na masu, različiti izvori različito klasificiraju satelite - Evropska svemirska agencija (ESA) satelite dijeli na velike satelite sa masom preko 1000 kg, male satelite s masom između 500 i 1000 kg, minisatelite između 100 i 500 kg, mikrosatelite između 10 i 100 kg i nano i pikosatelite sa masom ispod 10 kg.

S obzirom na primarne korisnike razlikujemo komercijalne satelite i institucionalne satelite, iako i institucionalni korisnici (npr. oružane snage) koriste komercijalne satelite za određene potrebe i obrnuto.

Vojni sateliti se po namjeni većinom razvrstavaju u slijedeće skupine: sateliti za rano upozoravanje i ocjenu napada, izvidnički i nadzorni sateliti, komunikacijski sateliti, navigacijski sateliti, geodetski sateliti i meteorološki sateliti. Tome se mogu pridodati još i bojni sateliti, koji su bili testirani za protusatelitske zadaće. SAD pak danas u okviru programa protubalističke obrane razvija satelit SBL (Space Based Laser). Sporazum o istraživanju i upotrebi vanjskog svemira iz 1967. godine zabranjuje postavljanje nuklearnog i drugog oružja za masovno uništavanje u svemiru.

Sateliti za rano upozoravanje

Činilo mi se da bi bilo moguće odaslati ultrakratkovalne valove na Mjesec i zabilježiti njihovu refleksiju. Ukoliko bi to bilo ostvarivo, lakše bi se moglo istraživati gornje slojeve atmosfere. Nadalje, otvorile bi se i neslućene mogućnosti telekomunikacija.

Bila su to razmišljanja koja je godine 1940. u svoj dnevnik zabilježio astronom amater John DeWitt Jr. Nije trebalo dugo da mladi inženjer prijeđe s riječi na djela. No, prvi pokušaj da detektira reflektirane valove s Mjeseca korištenjem 138-MHz primopredajnika, koji je sam konstruirao dok je radio u WGN-radiju u Chicagu, nije uspio. Već pet godina kasnije, DeWitt je svoju zamisao ostvario, proširivši granice znanosti do nepoznatih dubina svemira. Tim pothvatom zauvijek je ušao u povijest radio i tele komunikacija.

Tijekom II. svjetskog rata pukovnik DeWitt je u Evans Signal Laboratory u Belmaru, država New Jersey, radio na razvijanju radarskih sustava. Pri tome je bio izuzetno uspješan, te se proslavio razvojem specijalnog radara namijenjenog lociranju neprijateljskih minobacača te usmjeravanju artiljerijske paljbe. No, Amerikance su morile i druge brige. Krajem II. svjetskog rata Nijemci su počeli masovnu proizvodnju svog tajnog oružja, nazvanog Vergeltungswaffe 2 (oružje osvete br. 2) ili skraćeno V-2 raketa. Tijekom rata je oko 1000 takvih raketa palo na područje Velike Britanije, od čega čak 660 na London. Ono što je bilo zabrinjavajuće jest da su te strašne rakete dosezale visinu leta i preko 100 km. Prije no što su njemački znanstvenici uspjeli usavršiti V-2 rakete i još im više povećati visinu leta, Njemačka je kapitulirala. Ubrzo potom kapitulirao je i onemoćali Japan. No, već se među dojučerašnjim saveznicima počela nazirati hladnoratovska podjela. Odašiljanje radijskih signala daleko iznad površine Zemlje glede ranog otkrivanja neprijateljskih raketa postao je tako jedan od najvažnijih američkih vojnih prioriteta. Stoga je u rujnu 1945., kada su DeWitt i njegovi suradnici očekivali skoru demobilizaciju, američko Ministarstvo obrane naredilo "Projekt Dijana". Projekt je nazvan po rimskoj boginji lova, samo što su ovoga puta plijenom lijepe boginje umjesto divljih zvijeri imale biti neprijateljske rakete. Cilj projekta bio jest odaslati signale na Mjesec i uhvatiti njihov eho. Ukoliko bi se uspješno detektirali radio-valovi reflektirani s Mjeseca, tehnički bi bilo moguće načiniti i zemaljski sustav ranog upozoravanja na nepoznate objekte iznad američkog neba. Zamisao je bila slična Strateškoj obrambenoj inicijativi, popularno nazvanoj Ratovi zvijezda (Star Wars) koju je tridesetak godina kasnije odobrio predsjednik Reagan. I ovdje je cilj bio uspostaviti obrambeni sustav (ovoga puta satelitski) koji bi štitio USA od tzv. prvog udara nuklearnim raketama i od neprijateljskih satelita.

U eksperimentu odašiljanja signala na Mjesec korištene su dobro znane radarske tehnike, ali s posve drugačijim sistemskim konstantama. Preliminarni proračuni koji su u obzir uzimali snagu odašiljača, koeficijent refleksije mete, (Mjeseca), šum prijamnika itd. pokazali su da je DeWittova zamisao tehnički izvediva. Također, ustanovljeno je da pokus koji je DeWitt načinio još prije rata nije uspio zbog slabe osjetljivosti tada uporabljenog prijamnika. Iz poznate udaljenosti Mjeseca od Zemlje (s=384400 km), te brzine širenja elektromagnetskih valova (c=300000 kmh-1), jednostavnom formulom t=2s/c proračunato je da bi odaslani signal do Mjeseca i natrag putovao oko 2.5 sekundi. Naravno, bilo je to krajnje pojednostavljenje stvarne fizikalne situacije jer u obzir nije uzet Dopplerov efekt i sl. Emitirano je 180 signala u pulsevima od 0.2 sekunde. Svaki signal imao je snagu 3 kW, dok je eho imao snagu tek 10-15 W.

Konačno, 10. siječnja 1946. prijamnik oko kojeg se sakupila uzbuđena ekipa napokon je oživio, uhvativši radarske signale odbijene s mjesečeve površine. Detektirani signali mogli su se čuti, ali su također bili vidljivi na zaslonu radarskog uređaja. Bio je to konačni dokaz da se elektromagnetski valovi mogu probiti kroz zemljinu ionosferu. Nakon što su ove eksperimente potvrdili i nezavisni istraživači, Time magazine je objavio: "Čovjek se konačno vinuo sa svog planeta!". Interesantno da je nekako u isto vrijeme (dakle godine 1945) Britanac Arthur Clarke, jedan od kultnih pisaca znanstvene fantastike, objavio zamisao o komunikacijskim satelitima u geostacionarnoj orbiti. Naime, emisijama s tri satelita na putanji razmaknutoj za 120° može se pokriti cijelo naseljeno područje Zemlje. Na toj putanji, koja se nalazi u ravnini ekvatora Zemlje, sateliti bi se kretali od zapada prema istoku na visini oko 35900 km, pri čemu bi kutna brzina satelita bila jednaka kutnoj brzini točke na ekvatoru ispod satelita. DeWittov uspjeh je koje desetljeće kasnije omogućio i praktičnu provedbu ovih Clarkeovih zamisli.

Nakon što je "Projekt Dijana" uspješno završen, DeWitt se vratio u Nashville, Tennessee, u kojem je osnovao prvi gradski radio. U tim danima popularnost radijskog programa dosegnula je neslućene vrhunce, koje je godine 1986. ovjekovječio i Woody Allen u svom nostalgičnom filmu Radio Days. Šireći mrežu radijskih predajnika DeWitt je pomogao da se razbije monotona svakodnevica u tisućama domova američke provincije. Ubrzo, WSM radio postaje i TV postaja pod imenom WSMV-TV. Ranih šezdesetih postaja WSMV-TV prva u Sjevernoj Americi počinje emitirati, gotovo u realnom vremenu, satelitske snimke vremenskih podataka. Tehničke probleme oko prijama slike s vladinog meteorološkog satelita i ovoga je puta riješio DeWitt.

John De Witt, umro je u 92. godini u ponedjeljak 25, siječnja 1999. u svome domu u rodnome Nashvilleu. Dužno poštovanje odao mu je i CNN koji, zahvaljujući velikim dijelom i DeWittovom naslijeđu, danas svojim vijestima zalazi u sve kutke našeg planeta.

Interkontinentalne balističke rakete trebaju oko 30 minuta (rakete iz podmornica samo oko 10 minuta) da pogode svoj cilj. Zato je od velike važnosti da se raketa otkrije već kod njenog lansiranja. Sateliti za rano upozoravanje još od šezdesetih godina predstavljaju, pored sistema radara za rano upozoravanje, jedinu djelotvornu komponentu protubalističke obrane, temelj su sigurnosti u SAD-u i Rusiji, jer im osiguravaju najvažniji izvor informacija o možebitnom napadu sa balističkim raketama. Prvo su se radili pokusi sa satelitima za rano upozoravanje koji su za otkrivanje koristili radar. Pokazalo se da je za raspoznavanje objekata u svemiru bolje pogodan infracrveni senzor. Sateliti za rano upozoravanje su opremljeni sa infracrvenim optičkim napravama, koje mogu na velikim udaljenostima otkriti lansiranje balističke rakete, na temelju velike količine topline koju proizvodi raketni motor.

MIDAS, DSP, SBIRS

Obje velesile su još početkom šezdesetih godina razvile prve satelite za rano upozoravanje. SAD su 1960. godine lansirale prvi satelit sa infracrvenim senzorom MIDAS (Missile Infrared Defense Alarm System), a do 1966. godine je u nisku polarnu orbitu lansirano još 11 satelita. Sateliti MIDAS su se usavršavali sa svakim lansiranjem novog satelita, ali su nepouzdani infracrveni senzori davali velik broj lažnih alarma. Nedostaci sistema MIDAS vodili su razvoju nove generacije satelita za rano upozoravanje - DSP (Defense Support Program).

SAD imaju od 1970. godine u upotrebi satelite programa potpore obrani DSP. U geostacionarnoj konstelaciji je 5 satelita, od kojih svaki nadzire određeno područje. Temeljem informacija iz tih satelita moguće je utvrditi da li se izvor topline pomiče (tada se radi o raketi) ili je stacionaran (u slučaju požara itd.). Sateliti DSP su namijenjeni za 24-satni nadzor nad lansiranjem raketa i nuklearnim eksplozijama bilo gdje u svijetu. Tri novija satelita nadziru visoko prioritetna područja, dok stariji sateliti nadziru manje važna područja.

U okviru programa DSP je bio lansiran 21 satelit, kojima su bili stalno poboljšavani različiti podsistemi, te se tako postepeno poboljšavala pouzdanost, otpornost i trajnost. Sateliti DSP se u orbitu lansiraju pomoću nosećih raketa Titan III i IV, a satelit DSP-16 je bio ubačen u orbitu iz raketoplana Space Shuttle.

Razvoj satelita DSP je protekao u 5 faza. Prvi sateliti DSP block 1 / phase 1 su bili lansirani u geostacionarnu orbitu između 1970. i 1973. godine, njihova masa je bila 900 kg, imali su životni vijek od 1,25 godina, a potrošili su 400 kW energije. Senzori su bili od olovo-sulfida s 2000 ćelija, od kojih se svakom nadziralo područje od 6 km2. Naredne faze su bile block 2 / phase 2 sa 3 satelita između 1975. i 1977. godine, te block 3 / MOS / PIM (Multi Orbit Satellite Perfomance Improvement Modification) sa 4 satelita između 1979. i 1984. godine. U fazi blok 4 / phase 2 upgrade lansirana su 2 satelita između 1984. i 1987. godine, a u fazi blok 5 / DSP-1 bilo je 1989. godine lansirano 8 satelita.

Sateliti su se u svakoj fazi poboljšavali, tako da posljednje verzije satelita blok 5 / DSP-1 imaju masu 2400 kg, dužinu od 10 m i predviđeni životni vijek 5 godina, dok im je za rad potrebno 1,2 kW energije. Satelit tipa block 5 koristi 3,7 m dugačak, 2,36 tona težak infracrveni teleskop s ogledalom promjera 92 cm, napravljenim iz živa-srebrnog kadmija (telurida) s 6000 ćelija, a svaka nadzire područje 3 km2. Infracrveni senzor razlikuje lansiranje većine raketa i velik broj letjelica s uključenim dodatnim sagorijevanjem u letu. Senzori satelita rade na dvije valne dužine infracrvenog spektra, što omogućuje bolje prepoznavanje različitih izvora topline, a ujedno je smanjena mogućnost potpune zasljepljenosti u slučaju laserskog napada. Godine 1980. je satelit DSP bio zasljepljen zbog velike eksplozije na ruskom plinovodu. Zadnja verzija DSP pak koristi strogo čuvani dodatni IC senzor heritage.

Do 2003. godine će SAD najvjerojatnije lansirati još 2 satelita DSP-1. Sateliti DSP su se iskazali i u Zaljevskom ratu 1991. godine, kada su otkrivali i slijedili iračke taktičke balističke rakete SCUD. Sistemu DSP potrebno je do 2 minute da potvrdi lansiranje rakete i njenu predviđenu trajektoriju. Podaci se šalju prema različitim zemaljskim postajama: na otoku Guam, dvije prekomorske kopnene postaje (OGS) u Australiji i Evropi (EGS), kontinentalnu američku kopnenu postaju (CGS) i na mobilne kopnene terminale (MGT). Iz tih postaja podaci se prosljeđuju u zapovjedništvo NORAD i Svemirsko zapovjedništvo SAD u Koloradu. Svaki satelit ima sposobnost nadziranja gotovo cijele zemljine polutke u svom vidnom polju (trećina cijele zemljine površine) i može otkriti lansiranje rakete iz bilo koje lokacije unutar svojeg područja nadzora. Pomoću sistema JTAGS (Joint Tactical Ground Station) američke snage ili njihovi saveznici od 1997. godine bilo gdje i neposredno dobivaju informacije od satelita DSP. JTAGS je također namijenjen za djelovanje zajedno sa taktičkim protubalističkim sistemima, kojima omogućuje brzo određivanje smjera napada. Programom Talon Shield / ALERT, od 1995. godine je američko svemirsko zapovjedništvo uvelike poboljšalo integraciju i obradu sirovih podataka, dobivenih od cjelokupne konstelacije satelita DSP. Sistemi Shield i ALERT omogućuju znatno poboljšanje u točnosti opisa otkrivenih događaja, kao i brže posredovanje podataka konačnom korisniku. Oba sistema, JTAGS i ALERT, još su u fazi nadogradnje, kako bi kasnije mogli primati informacije preko sistema satelita SBIRS.

SAD su satelite DSP u okviru programa SDI namjeravale nadomjestiti sa sistemom satelita BSTS (Boost Surveillance and Tracking System) i SSTS (Space Surveillance and Tracking System). Prvi bi otkrivao lansiranje raketa i njihovu trajektoriju u početnoj fazi leta, zatim bi praćenje i vođenje borbe preuzeli sateliti SSTS, a raketu bi presreli u svemiru bazirani presretači SBI (Space Base Interceptors). Program satelita BSTS i SSTS bio je ukinut s programom rat zvijezda, iako se, tako kao i ostali projekti SDI nastavio u okviru programa BMD (Ballistic Missile Defense). Koncept satelita BSTS se je nastavio u okviru programa Advanced Warning System i zatim Follow-on Early Warning System. Razvoj satelita SSTS se je nastavio u okviru programa Brilliant Eyes, a po ukidanju tog programa tehnologija je prenesena na program SBIRS low. Mnoge nove tehnologije su u određenoj mjeri bile upotrijebljene kod novijih verzija satelita DSP, ali je potreba za posve novim satelitima, koji bi bili sposobni aktivno sudjelovati kod protubalističke obrane tolika, da su se SAD 1994. godine odlučile da satelite DSP nadomjeste sa satelitima SBIRS (Space Based InfraRed System).

SBIRS će umjesto dosadašnje tehnologije infracrvenog skeniranja područja upotrebljavati dvodimenzionalnu planarnu tehnologiju slikovnog infracrvenog rasporeda, kojom će istovremeno nadzirati cjelu hemisferu. Sateliti nove generacije SBIRS biti će namijenjeni za upozoravanje od ispaljenih raketa, praćenje ciljeva i usmjeravanje oružja protubalističke obrane, sakupljanje tehničkih obavještajnih podataka i povećanje pregleda situacije na bojištima. Sistem satelita SBIRS sastojati će se od dva dijela - SBIRS high i SBIRS low. SBIRS high će činiti četiri satelita, dva u geostacionarnoj Zemljinoj orbiti (GEO) i dva satelita koja će kružiti u visoko-eliptičnoj orbiti (HEO), čime bi se potpuno nadzirala i područja nad polovima, koja su iz geostacionarne orbite slabo vidljiva, a još jedan, peti satelit biti će u pričuvi. Prijemne zemaljske nadzorne postaje biti će sastavljene iz već postojećih zemaljskih nadzornih postaja sistema DSP, a neke će biti nove. Iste zemaljske nadzorne postaje koristiti će svi sateliti programa SBIRS (high i low). Sateliti SBIRS high imati će skenirajući infracrveni senzor za brzi nadzor cijelog područja i fiksni senzor za precizno otkrivanje i praćenje ciljeva. SBIRS high zamijeniti će satelite DSP, koji će biti uklonjeni u orbitu za odslužene satelite, a po planu prvi bi ušli u upotrebu 2004. godine. Vrijednost ugovora za planiranje, izradu i razvoj satelita SBIRS high iznosi 1,8 milijarde USD, a predviđeni troškovi rada do 2020 godine su 10 milijardi USD.

Tehnički daleko zahtjevniji i revolucionarni projekt predstavljaju sateliti SBIRS low, čija namjena će biti praćenje raketa od ispaljenja do ponovnog ulaska u atmosferu, te će sakupljene podatke posredovati sistemima za presretanje, te tim sistemima pomagati pri samom presretanju. Kad bude komponenta SBIRS low potpuno operativna, sastavljati će je između dvadeset i trideset satelita u niskoj Zemljinoj orbiti, te će zajedno sa satelitima SBIRS high osiguravati potpun nadzor nad cijelom zemljinom površinom. Primarna zadaća SBIRS low je osigurati precizno praćenje raketa u njihovoj srednjoj fazi i razlikovanje od ostalih sličnih objekata (bojni mamci). Svaki satelit imati će dva infracrvena senzora - za traženje i za praćenje. Kad senzor za traženje sa širokim vidnim poljem otkrije ispuh raketnog motora pri startu, prenijeti će informaciju senzoru za praćenje, koji ima uže vidno polje i veliku preciznost. Senzor za praćenje slijedit će cilj u njegovoj srednjoj fazi leta do ponovnog ulaska u atmosferu. Za to vrijeme, procesor na satelitu izračunat će konačni put rakete i predviđeni cilj, te podatke će prenijeti baterijama presretača koji će presresti nadolazeću raketu, a svaki satelit imati će mogućnost praćenja više ciljeva. Cijela konstelacija satelita SBIRS low biti će međusobno povezana u mrežu, tako da će svaki satelit moći komunicirati sa svima ostalima u konstelaciji. To će omogućiti da satelit preda praćenje cilja drugom satelitu, ukoliko cilj napusti područje nadzora prvog satelita. Podaci o ciljevima satelita SBIRS low omogućiti će znatno veću učinkovitost, kako taktičkih tako i strateških zemaljskih presretača. SBIRS low premostiti će rupu, koja nastane između početne detekcije ispaljenja i praćenja ciljeva sa radarima zemaljskog sistema presretanja. Razvoj satelita SBIRS low prate mnoge financijske i tehničkim poteškoće te konstrukcijske promjene, te je zbog toga došlo do velikih odstupanja od predviđenog vremena izrade, a operativnost sistema se sada predviđa za drugu polovicu desetljeća.

OKO i PROGNOZ

Sovjetski savez je počeo upotrebljavati satelite za rano upozoravanje u prvoj polovici šezdesetih godina. Po navodima Zapada, dva istraživačka satelita Elektron lansirana 1964. godine, pored zadaća istraživanja vršila su i zadaću ranog upozoravanja. Godinu dana kasnije SSSR je postavila u orbitu komunikacijske satelite Molonija-1, za koje su na Zapadu tvrdili da je njihova sekundarna zadaća rano upozoravanje, ali Rusija nije nikada potvrdila niti opovrgla te tvrdnje. Prvi pravi sovjetski satelit za rano upozoravanje iz programa US-KS Oko, bio je lansiran 1972. godine, pod oznakom Kosmos 520. Masa satelita je oko 1250 kg, visina 1,3 m, a teleskop je dugačak 2 m. Prva serija satelita, lansirana između 1976. i 1983. godine, imala je konstrukcijsku grešku, što je prouzročilo visok stupanj izgubljenih satelita - sateliti su se iz nepoznatih razloga raspali u orbiti. Desetljeće kasnije su ruski znanstvenici priznali da je uzrok problema bio eksplozivni naboj namješten kod optičkog senzora, koji bi uništio satelit u slučaju većih kvarova. Greška na sistemu za nadzor samouništenja je prouzročila prijevremene, nekontrolirane detonacije za vrijeme normalnog rada satelita, a posljednja žrtva te "prijateljske vatre" je satelit Kosmos 1481 (kasniji sateliti Oko su radili bez tog sistema).

Sateliti Oko kruže u visoko-eliptičnoj orbiti s periodom 12 sati. Tako satelit u prvom dnevnom ophodu nadzire zapadnu obalu SAD-a, a u drugom istočnu. Za potpun nadzor zemljine površine program Oko treba 9 satelita u konstelaciji, što bi omogućilo da bi svakih 80 minuta jedan satelit u svakoj orbiti došao u apogej. Od devedesetih godina nadalje, konstelacija satelita Oko djeluje s ograničenim mogućnostima, jer nema sredstava za nadomještanje odsluženih satelita. Godine 2000. radila su još četiri satelita, s kojima je moguće (navodi ruska strana) nadzirati područje SAD-a, ali nemaju nadzor nad preostalim dijelom svijeta ili nad ispaljenjima iz podmornica. Američki poznavaoci proturječe tim navodima i tvrde da Rusija sa četiri satelita može nadzirati SAD samo 12 do 17 sati dnevno. Zbog požara u nadzornom centru za rano upozoravanje u svibnju 2001. godine, ruske su svemirske sile neko vrijeme, do uspostave nadzora iz pričuvnog zapovjedništva, ostale bez nadzora nad satelitima Oko.

U osamdesetim godinama su tri satelita Oko eksperimentalno uvedeni u geostacionarnu orbitu. Na temelju tih pokusa razvijena je druga generacija sovjetskih satelita za rano upozoravanje sistema US-KMO Prognoz. Rusija je prvi satelit Prognoz lansirala 1991. godine i do 1994. godine je bila uspostavljenja konstelacija 4 satelita. Neočekivano zatajenje satelita Prognoz počeo je 1995. godine s kvarom prvog satelita, slijedili su kvarovi na još dva satelita, tako da je do kraja 1996. godine radio još samo jedan satelit. U slijedeće dvije godine Rusija je u orbitu postavila još dva satelita, koja su završila svoj životni vijek već nakon nekoliko mjeseci rada, zadnji Prognoz je izbačen iz upotrebe u svibnju 1999. godine. Uzrok svih tih kvarova još nije pojašnjen, ali najvjerojatnije se radi o nekoliko konstrukcijskih pogrešaka. U kolovozu 2001. godine lansiran je u orbitu novi satelit tipa Prognoz, koji vjerojatno pripada poboljšanoj generaciji tih satelita.

IZVIDNIČKI I NADZORNI SATELITI 

Fotografsko i radarsko slikovni izvidnički sateliti

Sateliti za slikovno izviđanje i nadzor, u široj javnosti znani kao "špijunski sateliti", koriste se za dobivanje informacija o vrsti obrambenih i drugih aktivnosti potencijalnih protivnika, a također i saveznika. Teoretski, možemo razlikovati izvidničke od nadzornih satelita. Načelno bi se nadzorni sateliti razlikovali od izvidničkih po tome, da su prvi (nadzorni, u engleskoj terminologiji se nazivaju i sateliti za "brzi pogled", "quick-look") namijenjeni stalnom ili periodičkom nadzoru širih područja, pa zbog toga imaju šire vidno polje, manju rezoluciju, a snimke, koji mogu biti televizijski, fotografski ili radarski, šalju u realnom vremenu zemaljskim nadzornim postajama preko radio veza. Ukoliko bi se pomoću satelita za nadzor otkrila potencijalno zanimljiva aktivnost ili kad su potrebne preciznije informacije, nad ciljno područje usmjerili bi se izvidnički sateliti ili sateliti za "bliži pogled" (eng. "close-look"), koji bi sa svojom jačom fotografskom opremom sa boljom rezolucijom snimili cilj i zatim film u posebnoj kapsuli vratili na Zemlju na analizu i interpretaciju.

U počecima satelitskog izviđanja i nadzora tehnički razvoj nije omogućavao tolike tehničke raznolikosti, pa su i izvidnički i nadzorni sateliti snimke vraćali na Zemlju na filmovima u kapsulama, jedina razlika je bila u površini snimljenog područja, vrsti upotrijebljenih fotoaparata i rezoluciji fotografija. Tek kad je razvoj tehnike u sedamdesetim godinama omogućio kvalitetne elektrooptičke nadzorne naprave i digitalni prijenos fotografija po radio vezama, došli su u upotrebu sateliti (američki KH-11 kennan/crystal), koji su omogućavali trenutni prijenos snimaka iz satelita do kopnenih nadzornih postaja, navodno pomoću relejnih komunikacijskih satelita. Elektrooptičke motrilačke naprave na novoj generaciji satelita bile su dovoljno moćne, da su omogućavale kako nadzor širokih područja tako i usmjereno detaljno izviđanje pojedinačnih ciljeva, tako da je jedan satelit mogao objedinjavati obje funkcije. Rusija u određenoj mjeri još uvijek koristi odvijene izvidničke i nadzorne satelite.

CORONA, GAMBIT, HEXAGON, CRYSTAL I LACROSSE

Počeci američkih izvidničkih satelita sežu u kase 60. godine 20. stoljeća, kad su SAD pod krinkom znanstvenih satelita programa Discoverer (otkrivač) razvile fotografski izvidnički satelit programa Corona. Sateliti programa Corona su bili zasnovani tako, da se je snimljeni fotografski film pohranjivao u posebnu kapsulu za vraćanje filma, koju je satelit po završenoj zadaći odbacio natrag u atmosferu, a kod spuštanja s padobranom prema tlu kapsulu su presreli sa posebno pripremljenim zrakoplovima. Kamere satelita programa Corona imale su oznake KH-1 do KH-4 (KH = keyhole, rupa kroz ključanicu) i sa kraticom KH i rednim brojem se u javnosti još uvijek naziva američke fotografske izvidničke satelite. Od prve uspješne zadaće u kolovozu 1960. pa do posljednje u maju 1972. godine u ukupno 145 lansiranja, od toga 102 uspješna, su se sateliti programa Corona pokazali kao neprocjenjivi pri osiguravanju obavještajnih podataka o sovjetskim vojnim i drugim obrambenim mogućnostima. Satelite programa Corona naslijedili su sateliti programa KH-5 Argon, KH-6 Lanyard, KH-7 i KH-8 Gambit, KH-9A i KH-9B Hexagon (nazvan također "big bird"), koji su svi održali način vračanja snimaka na Zemlju pomoću filmskih kapsula, s time da su sateliti KH-7 i KH-8 imali dvije kapsule, a KH-9 četiri. Veći broj kapsula je značio da satelit može u orbiti djelovati više vremena i u intervalima na Zemlju slati kapsule sa snimkama. Naravno, također se i poboljšala fotografska oprema na satelitima, što je značilo bolju rezoluciju (rezolucija znači koliko veliki predmeti se lako razlikuju na snimci; npr. sateliti sa rezolucijom 1 metar razlikuju objekte te veličine od drugih objekata, ali ne vide dovoljno detalja za prepoznavanje tih objekata - prepoznati je moguće objekte koji su 2 do 3 puta veći). Rezolucija se je iz 2 do 3 metra pri KH-4 poboljšala na 15 do 60 cm pri KH-9.

Godine 1976 je lansiran prvi satelit vrste KH-11 (ti sateliti su imali kodno ime Kennan i Crystal), koji za razliku od svojih prethodnika nije imao kapsulu za vraćanje filma, već je snimke u obliku elektromagnetskih signala pošiljao na Zemlju u gotovo realnom vremenu preko relejnih satelita (SDS-1, SDS-2, TDRSS i drugih) u višim orbitama. U zemaljskoj nadzornoj postaji signale su snimili na traku i zatim ih konvertirali u fotografije. Rezolucija snimaka satelita KH-11 je ocjenjena na 10 do 15 cm, a mogao je napraviti 8 do 10 snimaka u minuti. KH-11 su letjeli u približno polarnoj, sunčano sinkronoj orbiti s inklinacijom 98° na visinama oko 300 - 1000 km, što je omogućavalo da satelit dnevno obiđe Zemlju nešto manje od 15 puta. S obzirom da su u orbiti bila samo dva satelita, njihove putanje su bile usklađene tako, da je jedan satelit preletio određeno područje ujutro, a drugi popodne, tako da je svako područje bilo pod nadzorom dva puta dnevno. Životni vijek satelita KH-11 je bio 3 godine, a zadnji je lansiran u studenom 1988. godine. Po obliku i veličini svemirski teleskop Hubble vrlo je sličan satelitima KH-11.

Jedini "Hubble" okrenut prema zvijezdama

Godine 1990. bio je lansiran prvi "nadopunjeni KH-11", kojega u javnosti označavaju kao KH-12 i sa imenima Improved Crystal i Ikon. Nadopunjeni KH-11 je sa svojim 16300 kg puno teži od prethodnika (oko 10 tona zajedno sa gorivom), a veliki dio povećanja mase ide na račun 6350 kg pogonskog goriva, kojeg satelit nosi u potpornom modulu na svojem zadnjem dijelu. Velika količina goriva mu omogućava dugi životni vijek, jer može više puta popravljati svoju gotovo polarnu sunčano sinkronu orbitu na visini oko 300 x 1000 km. Pored poboljšanih senzora, koji rade u vidnom i bližem IC dijelu spektra, satelit ima još termovizijski senzor pomoću kojeg korisnik može odrediti, npr. da li je zgrada koju motri u upotrebi ili ne. Poboljšana elektronika za obradu fotografija omogućuje oštrije slike, satelit ih može napraviti do 12 u minuti, rezolucija satelita je ocijenjena na 10 cm za kvadratne ili okrugle površine, a sposoban je razaznati linearne strukture veličine veličine 5-8 cm. Takve mogućnosti u vidljivom spektru omogućavaju razlikovanje uniformiranih osoba od civila ili praćenje manjih skupina ljudi, za što su korišteni sateliti nad Kosovom. Mehanizam optičkog sistema omogućava satelitu da fotografira objekte na površini pod velikim kutom, više od 100 km u stranu od svoje putanje. Sada su u upotrebi tri nadopunjena satelita KH-11/KH-12, najnoviji (USA 161) je bio lansiran u studenom 2001. godine. Njihovo djelovanje je koordinirano s tri manja izvidnička satelita o kojima nema gotovo nikakvih informacija, te sa još tri radarska izvidnička satelita tipa Lacrosse/Onyx. Cijena jednog satelita KH-12 je približno 1 milijarda USD, a još 300 milijuna dolara stoji noseća raketa Titan IVB, koja satelit ponese u orbitu.

Loše vrijeme, poradi slojeva oblaka, često onemogućava uspješno djelovanje fotografskih izvidničkih satelita. Pri upotrebi radara vremenske prilike ne predstavljaju prepreku, te su zato SAD u 70-tim godinama počele razvijati radarski slikovni izvidnički satelit, godine 1982. su postavili u orbitu prototip takvog satelita sa imenom Indigo, a u prosincu 1998 je raketoplan Space Shuttle ponio u orbitu prvi operativni radarsko-slikovni izvidnički satelit Lacrosse (program označavaju i imenima Vega i Onix). Satelit koristi radar za sintetičko sastavljanje slike (Synthetic Aperture Radar, SAR) - to je tehnika djelovanja radara, gdje se sastavljanjem reflektirane radarske energije od ciljnog područja iz različitih točki svojeg puta omogućava oblikovanje vrlo detaljne radarske slike cilja. Rezolucija satelita Lacrosse je najvjerojatnije oko 1 metra i time slabija nego kod satelita KH-12, ali zato omogućava nadziranje ciljeva po noći i u svim vremenskim situacijama, moguće je slijediti vozila u pokretu i otkrivati skloništa do 3 metra dubine pod zemljom, te podmornice za vrijeme plovidbe na periskopskoj dubini (10-15 m). Radar satelita Lacosste ima vjerojatno više mogućih načina djelovanja i pored preciznog praćenja određenog cilja, istovremeno vrši nadzor većih područja, naravno s manjom rezolucijom snimaka. Sateliti Lacrosse lete u orbiti na visini oko 680 km sa inklinacijom 57° i 68°. Od četiri lansirana satelita sada su operativna tri (dva u 68-stupanjskoj orbiti, jedan u 57-stupanjskoj), najnoviji (USA 152) je bio pomoću noseće rakete Titan IVB lansiran u kolovozu 2000. godine.

ZENIT, JANTAR, ARKON I ORLEC

Sovjetske oružane snage su 1956. godine postavile zahtjev za izvidnički satelit. Zbog nesuglasica u tadašnjem SSSR-u, da li prednost imaju svemirski letovi s ljudskom posadom ili vojni izvidnički program, napravljen je kompromis, da će oba programa koristiti jednaki svemirski brod, koji će se temeljiti na svemirskom brodu Vostok. Izvidnički program je dobio oznaku Zenit. Prvi u potpunosti uspješni let je napravio satelit tipa Zenit-2 sa oznakom Kosmos-12 u prosincu 1962. godine. Sovjetski izvidnički sateliti prve generacije tipa Zenit-2 imali su predviđenu rezoluciju 10-15 metara, fotografska oprema i film bili su namješteni u kuglastoj kapsuli, koja se je po završenom letu (trajao je 8 dana) cijela vratila na Zemlju, tako da se fotografska oprema mogla ponovno upotrijebiti. Od samog početka sateliti tipa Zenit-2 bili su opremljeni i sa opremom za elektroničko izviđanje Kust-12M. Kasnije verzije satelita Zenit-2 bile su opremljene još sa televizijskom kamerom, iako se, slično kao kod američkih projekata Samos, iskazalo da tadašnja tehnologija još nije ispunjavala očekivanja. Zenitu-2 su slijedili poboljšani sateliti druge generacije Zenit-2M sa životnim vijekom od 12 dana, visoko-rezolucijski Zenit-4 sa sposobnošću manevriranja u orbiti i sateliti treće generacije Zenit-4M, MK, MKM, MKT, MT i Zenit-6.

Prvi predstavnik četvrte generacije sovjetskih izvidničkih satelita je bio Jantar-2K (kodno ime Feniks), koji je ušao u redovnu primjenu u svibnju 1978. godine. Sateliti Jantar-2K bili su opremljeni sa dvjema manjim povratnim kapsulama za vraćanje snimljenih filmova za vrijeme obavljanja zadaće u orbiti, a po završetku životnog vijeka u svemiru (30 dana) na Zemlju se je vratio još i donji dio satelita u kojem je bila fotografska oprema i preostali film. Svi sateliti tipa Jantar imali su sposobnost izvođenja manevara u orbiti, što znači da satelit može u određenoj mjeri promijeniti orbitu i popraviti svoj smjer, čime mu se poveća životni vijek. S obzirom da Feniks nije ispunio očekivanja, razvijena je poboljšana verzija satelita Jantar-4K1 Oktant, koja je ušla u operativnu upotrebu 1982. godine. Sateliti Oktant imali su životni vijek 45 do 60 dana (kasnije verzije), dvije manje povratne kapsule i poboljšanu visoko-rezolucijsku fotografsku opremu u glavnoj povratnoj kapsuli. Sa njima su nadomjestili visoko-rezolucijske satelite tipa Zenit. Satelite Oktant pak je uskoro zamijenio poboljšani Jantar-4K2 Kobalt, kojeg ruske oružane snage još uvijek koriste za izvidničke zadaće. Sateliti Kobalt lete na niskoj orbiti, na visini između 165 i 400 km, sa inklinacijom između 52 i 70°, te periodom oko 90 minuta.

Mjesto u Kazahstanu sa kojega se lansira večina Ruskih raketa.

Razvoj elektrooptičkih izvidničkih satelita sa digitalnim prijenosom slike je u SSSR-u počeo relativno kasno, godine 1977, kada su Amerikanci već upotrebljavali satelite tipa KH-11. Za razvoj svojih satelita sa digitalnim prijenosom slike, koji bi trebali imati iste sposobnosti kao američki sateliti KH-11, Rusi su upotrijebili već razvijeno plovilo tipa Jantar. Međutim, spori razvoj elektronske opreme i veličina plovila Jantar nisu omogućili da bi mogućnosti nove vrste satelita mogli uspoređivati sa američkim. Usprkos tome, nastao je izvidnički satelit sa vizualnim i (bližim) IC fotografskim sistemom s digitalnim prijenosom slike Jantar-4KS1 Terilen. Sateliti Terilen su snimke prijemnim postajama pošiljali preko relejnog komunikacijskog satelitskog sistema Tok-Svjetlo. Satelite Terilen, koji su bili u upotrebi od 1982. do 1990. godine, nadomjestili su moćniji sateliti Neman (vjerojatna oznaka Jantar-4KS2), koje Rusija još uvijek povremeno lansira u orbitu. Sateliti Neman imaju životni vijek godinu dana, lete u orbiti 240 x 300 km sa inklinacijom 64,7° i periodom od 90 minuta. Zadnji satelit Neman (Kosmos 2370) bio je lansiran u svibnju 2000. i djelovao je do svibnja 2001. godine.

Nakon dugotrajnog razvoja, kojega je još dodatno otežao raspad bivšeg SSSR-a, ruskim je konstruktorima uspjelo napraviti elektrooptički izvidnički satelit, usporediv sa američkim KH-11. U lipnju 1997. godine je na najsnažnijoj ruskoj nosećoj raketi Proton u orbitu poletio satelit Kosmos 2344. Orbita novog satelita (visina u apogeju 2479 km, perigeju 1516 km, inklinacija 63,4°, perioda 130 minuta) je na Zapadu izazvala sumnju o namjeni tog satelita. Prva ocjena je bila da je orbita previsoka za fotografsko ili radarsko izviđanje i preniska za satelite za rano upozoravanje, pa bi to mogao biti satelit za elektroničko izviđanje. Međutim, dodatne informacije su pokazale da je to elektrooptički izvidnički satelit Arkon-1. Zbog visine satelita rezolucija bi mogla biti 2 do 5 metra, a s nagibanjem satelita do 20° lijevo i desno može fotografirati područja na zemljinoj površini do 1000 km u stranu od svojeg trenutnog puta. Treba napomenuti da i SAD razvijaju (moguće već i upotrebljavaju) izvidničke satelite koji bi letjeli u višim eliptičnim orbitama (5000 x 500 km). Prednost takvih orbita je u tome, da se satelit može više vremena zadržati nad određenim područjem za vrijeme povećavanja visine do apogeja, ali nedostatak je manja rezolucija slika snimljenih sa veće udaljenosti. Informacija o tome koliki je životni vijek Arkona-1 nije moguće saznati, isto kao ni informacije o novim lansiranjima u takvu orbitu.

Pored satelita sa digitalnim prijenosom slike Rusija još upotrebljava novu generaciju satelita s velikim brojem povratnih kapsula. Orlec-1 Don je imao 10 do 12 povratnih kapsula, koje je vraćao na Zemlju u intervalima od 7 do 10 dana. Prvi Don je poletio godine 1989., a ukupno je bilo 6 lansiranja toga satelita. Slijedeći je bio poboljšani Orlec-2 Jenisej, opremljen sa 22 povratne kapsule. Prvi operativni satelit tipa Jenisej (Kosmos 2290) bio je lansiran u kolovozu 1994. godine i orbiti je ostao 221 dan, drugi operativni Jenisej (Kosmos 2372) je u svemir poletio u rujnu 2000. i orbiti je ostao 207 dana.

Zadnje lansiranje ruskog fotografskog izvidničkog satelita bilo je izvedeno 29. svibnja 2001. godine, kada je na svoju zadaću poletio Kosmos 2377, satelit tipa Jantar-4K2 Kobalt. S obzirom na njegov očekivani životni vijek do 120 dana, Rusija od kraja rujna 2001. do sada (siječanj 2002.) ponovno nema više niti jednog fotografskog izvidničkog satelita u orbiti. Najdulje razdoblje bez ruskih fotografskih izvidničkih satelita u orbiti, sve od početka sovjetskih satelitskih izvidničkih programa godine 1962, je bilo od 28. rujna 1996. do 15. svibnja 1997. godine, kada sedam i pol mjeseci ruske oružane snage nisu imale nijednoga fotografskoga izvidničkog satelita u orbiti.

Drugi nacionalni, međunarodni i komercijalni sistemi

Francuska je sa civilnim satelitom za promatranje Zemljine površine SPOT dobila veliko iskustvo pri izradi i upotrebi satelita. Na temelju tih iskustava, počela je razvijati vojni fotografski izvidnički satelit Helios-1. Programu su se pridružile Italija i Španjolska. Prvi satelit, Helios-1A, bio je lansiran u srpnju 1995. godine pomoću rakete Ariane-4, iz Kourou u Francuskoj Gvajani. U prosincu 1999. slijedilo je lansiranje još jednog satelita - Helios-1B. Multispektralni optički sistem satelita Helios-1 ima rezoluciju do 1 metra, snimke satelit pohranjuje u digitalnom zapisu, a za vrijeme preleta iznad kopnene nadzorne postaje pošalje ih prijemnom centru. Helios-1 koristi sunčevu sinkronu orbitu na visini 680 km s inklinacijom 98°. U razvoju je nova generacija satelita, Helios-2, koja će imati rezoluciju poboljšanu na pola metra. Satelite Helios-2, koji su predviđeni za upotrebu do 2004. godine, dopunjavati će mali njemački sateliti SAR-Lupe sa radarom za sintetičko sastavljanje slike (Synthetic Aperture Radar - SAR). Sa kombiniranim djelovanjem satelita Helios-2 i SAR-Lupe, Evropa bi bitno poboljšala svoje mogućnosti potpore vojnim operacijama iz svemira.

Kina je svoj prvi fotografsko-izvidnički satelit lansirala 1975. godine, a do 1999. godine je izvršila 17 lansiranja takvih satelita. Najnovije dostignuće kineskog programa izvidničkih satelita je satelit Zijuan-2 (Ziyuan, ZY-2), koji se predstavlja kao civilni satelit za promatranje površine, ali njegova sekundarna (primarna) zadaća je fotografsko izviđanje. Elektrooptički sistem ima rezoluciju oko 1 metar, što je znatno poboljšanje u usporedbi sa prijašnjim kineskim satelitima s rezolucijom 10 do 15 metara. Satelit upotrebljava digitalni prijenos slike do kopnene prijemne postaje. Lansiran je u rujnu 2000. godine, a njegov predviđeni životni vijek je 2 godine.

Izrael je u razdoblju 1988-1995 uspješno lansirao 3 satelita tipa Ofek (Ofeq), četvrti pokušaj leta 1998. godine je bio neuspješan, a u prosincu 2000. godine je ruska noseća raketa Start-1 uspješno uvela u orbitu izraelski fotografsko-izvidnički satelit EROS-A 1 sa rezolucijom oko 1 metar. Snimke iz tog satelita, osim izraelskim oružanim snagama, na raspolaganju su i komercijalnim korisnicima.

Indija također razvija svoj program promatračkih satelita. Satelit TES (tehnološki eksperimentalni satelit), lansiran u listopadu 2001. godine, je civilni promatrački i vojni izvidnički satelit sa rezolucijom od 1 metra.

Japan također razmišlja o razvoju svemirske izvidničke komponente svojih obrambenih snaga, pogotovo nakon sjevernokorejskih testiranja balističkih raketa.

Kod izvidničkih satelita treba još spomenuti komercijalne ponuđače satelitskih fotografija - jedan od takvih je američka tvrtka Space Imaging, koja prodaje snimke sa rezolucijom 1 metar, napravljene svojim satelitom Ikonos. Iako je djelovanje te tvrtke u određenoj mjeri regulirano sa američkim zakonima, upravo su fotografije iz satelita Ikonos široj javnosti omogućile hrpu snimaka, koje su prije toga bile rezervirane samo za rijetke izabranike u obavještajnim i obrambenim organizacijama - npr. snimka tajne američke "baze, koja ne postoji" Groom Lake, ili poznatija kao Area 51, zatim fotografija američkog zrakoplova za elektroničko izviđanje EP-3E na kineskom aerodromu, nakon sudara sa kineskim lovcem i također pogled iz svemira na područje Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku i oštećeni Pentagon u Washingtonu 11. rujna 2001. godine. Za vrijeme napada na Afganistan, Pentagon je od tvrtke Space Imaging jednostavno kupio (za nešto manje od 2 milijuna dolara mjesečno) ekskluzivno pravo do svih satelitskih snimaka područja operacije "Trajna sloboda" i tako onemogućio da bi komercijalni satelitski snimci došli u pogrešne ruke. To znači, da se države sa ozbiljnim potrebama za takvim satelitskim snimcima ne mogu oslanjati na komercijalne izvore, pogotovo ne u vrijeme krize.

Skupljanje obavještajnih podataka sa analizom signala (sigint)

Posebna vrsta izvidničkih i nadzornih satelita su sateliti za elektroničko izviđanje, tj. skupljanje obavještajnih podataka sa analizom signala (engl. SIGnals INTelligence - SIGNT). Ti sateliti namijenjeni su hvatanju (presretanju) radio, mikrovalnih i drugih komunikacijskih sistema (engl. COMmunications INTelligence - COMINT), elektronskih sistema, npr. radara (engl. ELectronic INTelligence - ELINT) i drugih instrumentacijskih signala, kao što su telemetrijski sistemi, video-podatkovne veze (engl. Foregin Instrumentation Signals INTelligence - FISINT), itd. Presretanjem takvih signala može se otkriti vrsta i lokacija vrlo slabih predajnika, kao što su ručne radio-postaje.

Satelite za skupljanje signala sa obavještajnim podacima, prema dostupnim podacima, koriste SAD i Ruska federacija. Kina je lansirala nekoliko takvih satelita, ali navodno, sa vrlo ograničenim mogućnostima. Francuska takav satelitski sistem, pod imenom Essaim (Roj), još uvijek razvija i predviđa se da bi se počeo upotrebljavati u razdoblju 2003. do 2005. godine. Godine 1995. i 1999. je Francuska lansirala dva satelita (Cerise i Clementine), koja su bila namijenjena katalogiziranju zemaljskih elektromagnetskih signala na različitim valnim dužinama.

Američki špijunski sateliti

Program američkih špijunskih satelita pokrenut je još šezdesetih godina zbog potrebe da se sovjetski teritorij nadzire bez gubitaka i incidenata, kakav se npr. dogodio u svibnju 1960. godine kada je blizu Sverdlovska (Jekaterinburga) srušen američki špijunski zrakoplov U2 s pilotom Gary Powersom. Vojni KH 11 satelit u vrijeme černobilske katastrofe bio je najsuvremenija i najsofisticiranija manifestacija tog programa. Fotografije snimljene tim čudom suvremene tehnike imale su fantastičnu rezoluciju od svega desetak centimetara. No, nebom su već tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, američki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20 m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke požara u černobilskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektroničkim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10 m. Geografi, meteorolozi i zaštitari okoliša su među prvima uvidjeli izuzetne mogućnosti koje pružaju orbitalne kamere. Ipak, godinama su sateliti programa Landsat (koji je ostvarila NASA za kompaniju Eosat) i satelit Spot bili jedini izvori iz kojih su se legalno mogle nabaviti komercijalne satelitske fotografije. Za interpretaciju tih slika bili su potrebni vrsni stručnjaci i sofisticirani softver. Osim toga, kakvoća slika ovisila je o mnogim čimbenicima, kao što su meteorološki uvjeti, vrijeme dana, itd. No, po završetku hladnog rata i nakon raspada Sovjetskog Saveza, godine 1994., došlo je do prave revolucije: SAD su dopustile da se tehnologija razvijena za špijunske satelite može komercijalno koristiti. Naime, SAD su na razvoj satelitske tehnologije utrošile preko 100 milijardi dolara, te još oko 30 milijardi na program Strateške obrambene inicijative (SDI), popularno nazvane Ratovima zvijezda (Star Wars). Radilo se o najsloženijem vojno-istraživačkom projektu u povijesti, koji je 1983. godine odobrio predsjednik Reagan. Cilj je bio uspostaviti satelitski obrambeni sustav koji bi laserskim oružjem štitio SAD od tzv. prvog udara nuklearnim raketama i od neprijateljskih satelita. Bio je to dodatni udar na posustalo, tehnologijski zastarjelo gospodarstvo Sovjetskog Saveza, koje nije moglo izdržati cijenu nametnute utrke u naoružanju. Suma od ukupno 130 milijardi dolara preogromna je, a da se ne bi komercijalno iskoristila.

Špijunski zrakoplovi fotografske namijene danas su prava rijetkost

Pače, došlo je i do suradnje s još donedavnim neprijateljima. Tako su američka tvrtka Aerial Images, i Ruska svemirska agencija (Sovinformsputnik), osnovavši zajedničku kompaniju SPIN-2, objedinili svoje fotografije urbanih područja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka. Veličina te baze je fantastičnih 3.5 terbajtova (3.5×1012 bajtova) nekomprimiranih podataka, odnosno u komprimiranom obliku 1 terabajt (1 TB). Ostatak fotografija dobiven je od američke agencije za geološka istraživanja (USGS). Prezentaciju tih fotografija preuzeo je softverski div Microsoft.

Puštanjem u rad svog Internet poslužitelja TerraServer Microsoft je 23. lipnja 1998. godine World Wide Webu i doslovce pružio Svijet. Naime Microsoft je brojnim korisnicima svoga novog Web poslužitelja omogućio pogled na Zemlju iz svemira. Prema riječima Jima Ewela, menadžera za SQL Server, ovim se projektom željelo pokazati da je uz pomoć Microsoftovih proizvoda moguće servisirati ovako zahtjevan poslužitelj 24 sata, sedam dana u tjednu. TerraServer radi na Win NT 4.0 Enterprise Edition te na SQL Serveru 7.0 Enterprise Edition. Kako se radi o najvećoj bazi podataka na Internetu, ne treba čuditi što TerraServer zaprema osam velikih kabineta: jedan za Digital Alpha 8400 procesore firme Compaq i sedam preostalih za 324 disk jedinice s oko 3 TB memorije. Za usporedbu, 1 TB odgovara oko milijardu stranica teksta ili 4 milijuna knjiga.

Zemljina površina iznosi 5.1 ×1014 m2, od čega je 75% pod morima oceanima i jezerima, a 20% je iznad ili ispod 70° zemljopisne širine (ledene kape na polovima i polarne ravnice). Od preostatka, većinu zemljišta zapremaju pustinje, planine ili poljoprivredna dobra. Procjenjuje se da je urbanizirano oko 4% kopna. Fotografije dostupne preko TerraServera prvenstveno su fotografije urbanih površina. Rezolucija dostupnih fotografija je 1 metar, što znači da svaki piksel može predstavljati sliku veličine 1 m. Dakle, u Microsoftovom sjedištu, mogu se razabrati pojedine zgrade, ali ne i sam Bill Gates. Za usporedbu, obavještajni eksperti procjenjuju da rezolucija fotografija snimljenih najsofisticiranijim vojnim satelitima današnjice iznosi čudesnih 15 cm! Do slike pojedinog područja može se doći rabeći zemljopisnu kartu ili koristeći tražilicu (Search Engine) za "navigaciju" kroz bazu podataka zemljopisnih imena. Učitavanje satelitskih fotografija zahtijeva priličnu strpljivost jer se u surfanje kroz poslužitelj kreće iz globalne perspektive, da bi se kadrovi iz svemira postepeno sve više smanjivali, sve dok se ne dođe do pojedinih željenih područja na našoj planeti. Uz to prilično je i zagušenje poslužitelja. Uostalom, Microsoftov poslužitelj http://www.microsoft.com/, naravno uz CNN-ov, prema nekim statistikama spada u 10 najposjećenijih na Internetu. Tako je TerraServer u ponedjeljak 29. lipnja, četiri dana nakon što je službeno otvoren, imao 4 milijuna posjetitelja, da bi već sutradan taj broj porastao na 8 milijuna. Glasnogovornik Microsofta pak kaže da će se primjenom dodatne tehnike ti problemi ubrzo otkloniti. Srećom, pristup iz Hrvatske čini se zadovoljavajuće brzim.

TerraServer je bio aktivan još i prije 26. lipnja, te je već tada izazvao burne reakcije, posebice među obavještajcima. Naime, među 180 milijuna fotografija koje stoje na raspolaganju korisnicima tog poslužitelja, nalaze se i prave obavještajne poslastice. To su primjerice snimci iz zraka Pentagonovog bunkera u Raven Rocku (blizu čuvenog mjesta Camp David), koji je predviđen kao jedno od boravišta predsjednika SAD u slučaju neke krize. Tu su također i slike podzemnog kompleksa Mount Weather, predviđenog kao utočište visokih vladinih dužnosnika, te slike centra za obuku CIA-e Camp Perry. No, interesantno je da nedostaju fotografije tzv. Area 51 u Nevadi, koju urbane legende omiljene među ufolozima povezuju s posjetima neidentificiranih letećih objekata (UFO). Predstavnici TeraServera kažu da američka vlada (još) nije izvršila pritisak kako bi snimci "škakljivih" područja bili blokirani. Ipak, pristup TerraServeru blokiran je nedemokratskim režimima kao što su Irak, Kuba i Sjeverna Koreja.

Korisnici TerraServera, u ovoj probnoj fazi jesu uz obične namjernike arhitekti, urbanisti, studenti, građevinski poduzetnici, ekolozi itd. Starost fotografija kreće se od 3 mjeseca do desetak godina, a stalno se dodaju i nove, od kojih su neke i u koloru. Jednom kada se fotografija izabere može se učitati i na vlastito računalo. Cijena? Besplatno za fotografije iz USGS baze podataka, dok se cijene ostalih kreću 7.95$ do $24.95$. Poster pak košta 40$. Mogu se naručiti i fotografije na CD-ROM-u. Na koncu, ipak valja napomenuti da Microsoft nije jedini zainteresiran za oslikavanje svijeta na Mreži. Predsjednik SAD Al Gore je još početkom 1998. godine predložio uspostavljanje sustava koji bi povezivao neke meteorološke satelite s Internetom kako bi se u realnom vremenu mogli pratiti određeni meteorološki fenomeni.

U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I koji će, kada se riješe neki komunikacijski problemi, snimati fotografije s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch je lansirala svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat je lansirala svoj suvremeni satelit. Informacije donedavno rezervirane samo za najviše dužnosnike svjetskih velesila, bit će na raspolaganju informacijskom društvu u kojeg smo svi već dobrano kročili. Već danas, svatko tko ima adekvatni bankovni račun može nabaviti satelitske slike koje ga interesiraju, čak i preko Interneta. Tipična fotografija koju EarthWatch nudi putem svoje arhive pokriva oko 100 kvadratnih kilometara, te košta 2,75 dolara po kvadratnome kilometru. Za fotografiju snimljenu po specijalnoj narudžbi cijena se penje na 3,75 dolara. One fotografije koje će se morati isporučiti što brže, bilo zbog TV prijenosa, ili možda zbog priprema neke vojne operacije, koštaju pak 7.25 dolara po kvadratnome kilometru. Kupci su kompanije koje grade npr. ceste i dalekovode, tragaju za rudnim bogatstvom, odnosno svi oni kojima su za rad potrebni GIS (Geographical Information System) podaci. Naime, prema nekim istraživanjima oko 80% poslovnih informacija u sebi ima uključenu neku zemljopisnu komponentu. Ipak iluzorno je očekivati da se među potencijalnim korsnicioma ne nalaze i neke nedemokratske zemlje i diktatorski režimi koji si ne mogu priuštiti vlastite špijunske satelite. Rezolucija od tri metra omogućuje da se nekoliko puta dnevno pratiti inventar i stanje operabilnosti naoružanja neprijateljske države. Američka administracija pokušava pronaći mehanizme kojima bi se spriječilo da prodaja satelitskih slika visoke rezolucije ugrozi američku nacionalnu sigurnost. No, to će teško postići, je bi se se u ovu neobičnu trku za tržište vrijedno nekoliko milijardi dolara uskoro mogli, uz već prisutnu Francusku (sa satelitima Helios, nasljednicima Spot-a), uključiti Indija i Izrael. Stručnjaci smatraju da će se rezolucija fotografija snimljenih takvim civilnim satelitima vrlo brzo spustiti ispod 1 m, što je u američkoj vojnoj tehnologiji odavna prevladano. Možda je američka taktika baš ta, da omogućivši komercijalni pristup plodovima svoje sofisticirane tehnologije umanji nastojanja svojih trgovinskih konkurenata, makar to ponekad bili i vojni saveznici, da razvijaju vlastitu satelitsku tehnologiju, te tako jačaju svoju moć.

Pogled na grad pri najmanjem uvečanju.
(Pri najvećem uvečanju, razaznaju se već novinski naslovi.)

Prije nekoliko desetljeća na zemljinoj je površini bilo moguće sakriti tajne veličine čitavih gradova. Tako je 29. rujna 1957. u postrojenju za preradu plutonija u uralskom gradu Čeljabinsku došlo do teške nuklearne nesreće. U okoliš je oslobođena ogromna količina radioaktivnog materijala, te su kontaminirane tisuće kvadratnih kilometara. Nekoliko desetaka sela moralo je biti zauvijek raseljeno. Kao što su nekada u eri staljinizma nepoćudni političari retuširani sa skupnih fotografija, ta su sela uskoro jednostavno nestala sa zemljopisnih karata. Izvan Sovjetskog Saveza o toj katastrofi dugo se nije znalo, ali slijedeći je put bilo drugačije. Tridesetak godina kasnije, agencija Tass objavila je vijest da se u mjestu zvanom Černobil nedaleko od Kijeva, u ponedjeljak 28. travnja 1986. u nuklearnoj elektrani "Lenjin" dogodila nesreća. Razlog te neobične sovjetske iskrenosti bio je prozaičan. Naime, susjedne su zemlje već detektirale radioaktivni oblak koji se širio sa sovjetskog teritorija. Nadajući se da će prikriti razmjere katastrofe, sovjetske su vlasti svim strancima, pretežito poslovnim ljudima i kamiondžijama koji su u međunarodnom prometu prevozili robu, zabranile da napuste Kijev. Slijedeći dan zabranjena zona proširena je na krug radijusa 150 km oko uništenog reaktora. No, Politbiro nije mogao zatvoriti i nebo, te su zrakoplovi mogli pratiti radioaktivni pepeo kako se širi nad Europom. Američki satelit Vortex, pozicioniran 23000 milja iznad zapadnog SSSR-a prisluškivao je paniku i konfuziju koja se širila sovjetskim telekomunikacijama. Drugi pak američki satelit KH-11 Keyhole, nakon pogodnog manevra snimio je seriju fotografija koje su već u utorak popodne bile u Washingtonu. Fotografije snimljene tim čudom suvremene tehnike imale su fantastičnu rezoluciju od svega desetak centimetara. Fotografije su dužnosnicima Bijele kuće, CIA-e i Pentagona pružile detaljan uvid u radioaktivni pakao koji se nesmiljeno širio iz smrtno ranjenog reaktora. Uskoro je i zabrana kretanja strancima u Sovjetskom savezu ipak ukinuta kao besmislena, te su se oni počeli vraćati kućama. U mnogim laboratorijima širom Europe, pa tako i u Zagrebu, gamaspektrometrijskim analizama ispitani su zračni filteri kamiona koji su se bili zatekli u okolici Černobila. Detektirani su neki specifični radionuklidi koji su samo potvrđivali ono što se zahvaljujući satelitima znalo gotovo odmah: u Černobilu je bilo došlo do najgore noćne more nuklearnih stručnjaka: topljenja jezgre reaktora. No, nebom su već tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, američki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke požara u Černobilskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektroničkim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10m.

Od godine 1957. prosječno je godišnje lansirano 120 novih satelita. Najviše satelita, 129, lansirano je godine 1984., a najmanje, samo 73, godine 1996. Iako su futuristi već 1960.-tih godina razmatrali posljedice povećavanja broja objekata umjetnog podrijetla koji kruže oko Zemlje, tek se početkom 1980.-tih pojavila znanstvena disciplina koja se pozabavila tim problemom. Istini za volju, NASA je već 1966. godine procijenila rizik od sudara svemirskih brodova s ljudskom posadom s nekim takvim objektom. No u proračunima su u obzir uzeti samo veći objekti koji su se na ovaj ili onaj način mogli pratiti. Veći komadi svemirskog smeća danas se prate istim sustavima koje su za hladnoga rata svjetske supersile rabile za praćenje neprijateljskih satelita, odnosno pravovremeno dojavljivanje eventualnog raketnog napada. Takvih objekata veličine do 10 cm katalogizirano je oko 10000. Manji objekti se proučavaju posredno, statističkim metodama. Pomno se prebroje udubine (često pravi mali krateri) na površini svemirskih brodova ili posebnih ploča specijalno u tu svrhu izloženih djelovanju svemirskog okoliša, te potom vraćenih na Zemlju. U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I s mogučnošću snimanja fotografija s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch planira lansiranje svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat će lansirati svoj suvremeni satelit. Sve je više informacija, donedavno rezerviranih samo za najviše dužnosnike svjetskih velesila, na raspolaganju informacijskom društvu u kojeg smo svi već dobrano kročili. Stoga je interesantno da su na Internetu relativno rijetke satelitske slike Černobila i okolice. Nasuprot tome, o nesreći Černobilskog reaktora i njenim posljedicama može se naći ogroman broj tehničkih podataka (svakako su za preporučiti www stranice Projekta Polyn na http://polyn.kiae.su/polyn/contents.html ). Nažalost niti Microsoftov poslužitelj TerraServer (http://www.terraserver.microsoft.com/), koji je korisnicima Interneta omogućio pogled na Zemlju iz svemira, ne pokriva kritično područje. Iako je Ruska svemirska agencija Sovinformsputnik, s američkom kompanijom Aerial Images suosnivač kompanije SPIN-2, (http://www.spin-2.com/) koja je objedinila fotografije urbanih područja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka, a čiju je prezentaciju preuzeo softverski div Microsoft, materijal koji se odnosi na samu Rusiju za sada nije uključen. No, takve se slike uz malo umješnosti i upornosti mogu naći uz pomoć specijalizirane tražilice (Search Engine) nazvane AV Photo Finder (http://image.altavista.com/cgi-bin/avncgi). Radi se o servisu poznate tražilice AltaVista, puštenom u rad krajem rujna 1998. godine, a namijenjenog traženju slikovnog materijala. To je nesumnjivo najveća baza podataka (procijenjena na više od 10 milijuna jedinica), slika i fotografija na Internetu među kojima se nalaze i satelitske snimke. Rezultati pretraživanja prikazani su kao malene sličice koje korisniku omogućavaju vizualnu kontrolu zadovoljavaju li pronađene sličice njegova očekivanja. Slike se mogu tražiti i na osnovu vizualnog sadržaja, a ne samo ključnih riječi. Neke interesantnije slike ilustriraju ovaj tekst.

Zapitajmo se...

Je li danas, kada je Zemlja doslovce pod prismotrom brojnih satelita, ali i ostale sofisticirane opreme na tlu, moguće sakriti neku katastrofu tipa Černobilske? Je li moguće zatajiti ispaljivanje nuklearne bombe? Ipak izgleda da jest, barem nekoliko sati. U ponedjeljak 11. svibnja 1998. Indija je u polupustinjskom području Rajasthana izvela tri pokusne podzemne nuklearne eksplozije. Indijci su svoje pripreme toliko vješto prikrili da je i CIA bila zatečena, a američka javnost neugodno iznenađena neobaviještenošću svoje središnje obavještajne službe. Indijci su za dovođenje materijala i opreme na mjesto pokusa birali kratke periode u kojima su sateliti stacionirani iznad Indije promatrali nešto drugo (lažne pokrete trupa u drugim predjelima), te periode čestih pješčanih oluja koje ometaju vidljivost. I dok se lavina za CIA-u neugodnih pitanja tek pokretala američka i svjetska javnost bila je šokirana s još dvije indijske nuklearne eksplozije izvedene svega dva dana kasnije. I ovoga je puta CIA zakazala. Indijski kontraobavještajci su sjajno odradili svoj posao i načinili nemoguće, učinkovito sakrivši svoje aktivnosti od američkih satelita i obavještajaca. Kakvoća informacija dobivenih i najsuvremenijom satelitskom opremom ipak još uvijek ovisi o obavještajcima i analitičarima na Zemlji.

SAD imaju više konstelacija satelita za skupljanje signala s obavještajnim podacima u geostacionarnoj, eliptičnoj i niskoj Zemljinoj orbiti.

Prvi satelit takve vrste bio je satelit GRAB (Gallactic RAdiation and Background) Vojne mornarice SAD-a i postao je operativan u lipnju 1960. godine. GRAB je imao zadaću presresti signale tadašnjih sovjetskih radara, te ih posredovati američkim sakupljačkim postajama, gdje su ih snimali i zatim poslali na analizu. Tako su Amerikanci dobili informacije o značajkama i onih radara, koji su djelovali duboko u unutrašnjosti Sovjetskog saveza i nisu bili dohvatljivi sa letjelicama za skupljanje signala obavještajnih podataka. Od pet lansiranja uspješna su bila dva, a sateliti su se u orbitu lansirali zajedno sa drugim, većim satelitima. Službeno su sateliti programa GRAB namijenjeni istraživanju sunčevog zračenja, a njihova prava zadaća je otkrivena tek 1998. godine.

Zrakoplovne snage SAD-a su 1962. godine počele lansirati satelite za prikupljanje signala obavještajnih podataka pod zajedničkom oznakom "ferret" (prekapač, špijun). Radilo se o dvije vrste satelita. Jedni su bili mali, nekoliko desetaka kilograma teški podsateliti, koje su lansirali zajedno sa većim satelitima za fotografsko izviđanje u nisku orbitu, a zatim su ih podigli na polarnu orbitu, na visinu između 300 i 800 km. Njihova glavna zadaća bila je presretanje signala sovjetskih radara sistema zračne i protubalističke obrane. Fotografski izvidnički sateliti tipa KH-4, KH-7, KH-8 mogli su ponijeti jedan podsatelit, sateliti KH-9 po dva ili tri podsatelita, a noviji KH-11 i KH-12 ne upotrebljavaju podsatelite. Drugi tip, "heavy ferret" (teški špijun), su bili sateliti s masom između 1000 i 2000 kg, djelovali su na visinama oko 500 km, neki također do 900 km, i bili su prvenstveno namijenjeni presretanju komunikacijskih signala sovjetskog sistema vođenja i zapovijedanja. Do 1971. godine uspješno su lansirali u orbitu 15 "heavy ferret" satelita.

Iskustva sa satelitima ferret su pokazala su pokazala, da je za učinkovito i neprekidno primanje signala radio-predajnika, satelite treba postaviti u više geostacionarne visoko eliptične orbite. Sateliti u višim orbitama bi, pored toga, mogli objedinjavati funkcije primanja komunikacijskih i elektronskih signala (COMINT/ELINT). Nova, druga generacija SIGINT satelita je dobila oznaku Canyon (kanjon). Prvi satelit Canyon bio je lansiran 1968. godine, a do 1977. godine bilo je još 6 uspješnih lansiranja i jedan neuspjeli pokušaj. Sateliti tipa Canyon su imali masu oko 270 kg, a sa svojom okruglom antenom promjera 10 metara presretali su signale, te ih posredovali zemaljskim prijemnim postajama na analizu. Životni vijek tih satelita bio je 5 do 7 godina. Upotrebljavali su tzv. kvazistacionarnu orbitu sa apogejom između 39000 i 42000 km, perigejem između 30000 i 33000 km i inklinacijom između 3 i 10°. U takvoj orbiti satelit nije uvijek točno nad istom točkom zemljine površine, već se kreće po kompleksnoj eliptičnoj putanji, čime se povećava površina koja se nadzire, a isto tako je moguće određivanje položaja predajnika s mjerenjima iz različitih točki u orbiti.

Paralelno sa programom Canyon pokrenut je program satelita Rhyolite. Ti su sateliti bili slični satelitima Canyon, s tim da su imali veću antenu s promjerom od 20 metara, a veća je bila i njihova masa - oko 680 kg. Sateliti su prvenstveno bili namijenjeni presretanju mikrovalnih komunikacijskih veza nad područjem nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Za učinkovit prijem i analizu velikih količina primljenih signala, Amerikanci su, pored prijemnih postaja na svom teritoriju, izgradili još dvije kopnene prijemne postaje u drugim zemljama, jednu u Velikoj Britaniji (Menwith Hill) i drugu u Australiji (Pine Gap). U razdoblju 1970. do 1978. lansirali su 4 satelita tipa Rhyolite. Kad je ime satelita u jednoj špijunskoj aferi došlo u javnost, promijenili su ga u Aquacade.

Geostacionarne satelite za skupljanje signala druge generacije je u 80-tim godinama zamijenila nova generacija satelita, označenih sa imenima Chalet i Vortex, te Magnum i Orion. Ti sateliti su bili još veći i teži, sa antenama promjera 30 i 45 metara, a razlikovali su se prema vrsti signala koju su presretali. Sredinom 90-tih godina u upotrebu je došla najnovija generacija satelita SIGINT, koje u javnosti označavaju imenima Mercury i Mentor. I ti sateliti nastavljaju trend sve većih antena - sada bi u promjeru trebale imati preko 100 metara.

Početkom 70-tih godina su SAD počele satelite za prikupljanje signala uvoditi u visoko-eliptičnu molnija orbitu, koja omogućava bolji nadzor predjela više sjeverne geografske širine, a pored toga ti sateliti bi presretali radijske komunikacije sovjetskih komunikacijskih satelita tipa Molnija. Sateliti pod imenom Jumpseat, slični su satelitima Rhyolite. Prema različitim informacijama su se koristili do kraja 80-tih ili prve polovice 90-tih godina, kada su zamijenjeni sa jačim satelitima nove generacije Trumpet, sa većim antenama i većim mogućnostima presretanja signala.

Treba napomenuti, da se gotovo sve informacije o američkim satelitima SIGINT, uključujući i njihova imena, temelje na zaključcima, mišljenjima i vrlo posrednim informacijama. Imena tih satelita se najvjerojatnije promjene isti tren kada u javnost procuri oznaka koju za svoje satelite koriste odgovarajuće agencije, te zbog toga ista vrsta satelita ima (pretpostavlja se) dva ili više imena, a neka imena mogu biti i posljedica namjernih dezinformacija. Neke značajke satelita SIGINT prvih generacija bile su otkrivene u dvjema špijunskim aferama, za vrijeme suđenja optuženima, a druge tehnologije, prije razvijene za satelite kasnije su se koristile za civilne namjene - takav primjer su sklopive mrežaste antene promjera oko 12 metara, koje se koriste na satelitima za mobilne telefonske komunikacije.

Amerikanci su pomoću svojih satelita za skupljanje signala sa obavještajnim podacima došli do mnogo kvalitetnih informacija o događanjima u nekadašnjem Sovjetskom savezu. Između ostalih, iz komunikacija između Kijeva i Moskve razabrali su da je u Černobilu došlo do nesreće u nuklearnoj elektrani, sa presretanjem, dešifriranjem i analizom telemetričkih signala su saznali prave mogućnosti balističke rakete srednjeg dometa SS-20 "Saber", sa presretanjem radio-komunikacija među članovima politbiroa i konstruktora raketa dobili su prve naznake o razvoju novih interkontinentalnih balističkih raketa SS-19 "Stiletto" i sl. Danas javnost satelite za prikupljanje signalnih obavještajnih podataka povezuje također sa sistemom Echelon američke Agencije za nacionalnu sigurnost (National Security Agency, NSA), sa kojim bi Amerikanci nadzirali sadržaj informacija koje se prenose po svim svjetskim komunikacijskim sistemima, kako vojnim tako i civilnim, i te informacije koristili također i za pomoć svojim gospodarskim partnerima u borbi sa tuđom konkurencijom.

Ruska CELINA

Ruska federacija danas za prikupljanje signala obavještajnih podataka koristi satelite Celina-2. Još prvi sovjetski fotografski izvidnički sateliti Zenit su bili opremljeni sistemima za elektroničko izviđanje. Prve namjenske satelite ELINT je sovjetski savez dobio sa satelitima Celina O, koje su počeli testirati 1970. godine, a čitav sistem (sa kopnenim nadzornim kompleksom) postao je operativan 1972. godine. Celina O su bili sateliti za vanjsko motrenje manjih mogućnosti, a nadopunjavali su ih sateliti većih mogućnosti Celina D za podrobnije primanje signala. Godine 1984. su napustili upotrebu Celine O i neke funkcije tih satelita su uključili u satelite Celina D. Satelite Celina D su na Zapadu označavali imenom heavy ELINT (teški ELINT), a koristili su orbite na visinama između 400 i 600 km sa inklinacijom 81,2°. Cijelu konstelaciju je sastavljalo 6 satelita u međusobnom razmaku 60°.

Pokusni letovi prvih satelita Celina su pokazali, da sateliti pored otkrivanja i određivanja položaja izvora radio signala, mogu odrediti i tip, značajke i mogućnosti ciljnih predajnika. Zato su u SSSR-u počeli s razvojem nove generacije satelita, nazvane Celina-2. Prvi satelit Celina-2, s oznakom Kosmos 1603, bio je lansiran u rujnu 1984. godine, pomoću noseće rakete Proton jer razvoj predviđene noseće rakete Zenit još nije bio završen. Sa svojim manevriranjem podizanja inklinacije s 51 na 66°, a zatim na 77°, Kosmos 1603 je na Zapadu inicirao zaključke da prikazuje manevre za izbjegavanje protu-satelitskog oružja. Tek kasnije je Zapad saznao, da je noseća raketa Proton u biti prevelika za satelite Celina-2, te su takvi orbitalni manevri bili nužni. Sistem Celina-2 je postao operativan krajem 1988. godine. Sateliti Celina-2 opremljeni su sistemom za prijem radio signala Korvet, a obavještajne podatke pošiljaju kopnenoj nadzornoj postaji preko relejnih satelita. Zadnji satelit Celina-2 bio je lansiran u veljači 2000. i to bi trebao biti još jedini operativni satelit te vrste.

Ruska raketa Proton

Sateliti za nadzor oceana

Jedna od inačica satelita za skupljanje obavještajnih podataka sa analizom signala su sateliti za nadzor oceana.

Satelitski sistem Vojne mornarice SAD-a, kojega javni izvori označavaju sa oznakama NOSS-2 (Naval Ocean Surveillance System, mornarički oceanski nadzorni sistem), SB-WASS (Space Based Wide Area Surveillance System, svemirski sistem za nadzor velikih područja), te Ranger, je nasljednik prethodnog programa NOSS, imenovanog također White Cloud (bijeli oblak), Classic Wizard i Parcae (Parke - u starogrčkoj i rimskoj mitologiji tri sestre, boginje sudbine). Posljednja oznaka figurativno prilično primjerno prikazuje način djelovanja takvih pasivnih satelitskih sistema za određivanje položaja protivničkih brodova na otvorenim morima, a također i drugih izvora elektronskih signala. Sistem čini glavni satelit i tri podsatelita (neke informacije govore o samo tri podsatelita), koji lete u međusobno točno određenim orbitama i pasivno otkrivaju položaj izvora elektroničkih signala. Sateliti rade na principu vremenske razlike dolaska signala, što zahtijeva da sateliti putuju na međusobno točno određenoj udaljenosti i da između sebe komuniciraju. Jedan podsatelit ima vrlo široko vidno polje, te ne može odrediti položaj predajnika (prva Parka, Kloto, svakom smrtniku isprede nit života). Pomoću drugog satelita može se odrediti približni položaj predajnika (druga Parka, Lahesis, odmjeri nit života), a pomoću trećeg podsatelita točno se odredi položaj predajnika, a time i protivničkog broda, te koordinate se zatim prosljeđuju prijemnim postajama i svojim vojnim brodovima za upotrebu oružja (treća Parka, Atropos, čovjeku prereže nit života). Sistem NOSS-2 je jedan od načina koji vojnim brodovima omogućava upotrebu protubrodskih oružja velikog dometa (kao npr. inačica manevrirajuće rakete tomahawk BGM-109B za protubrodsku borbu) protiv ciljeva koji se nalaze van brodskih i helikopterskih radara. Konstelacija četiri sistema satelita u orbitama na visini oko 1000 km i inklinacijom 63° omogućava nadzor svih područja između 40° i 60° zemljopisne širine, više od 30-puta dnevno, a jedna skupina satelita pri tome nadzire područje zemljine površine promjera oko 3500 km.

Vojna mornarica SAD je do nedavno upotrebljavala tri sistema satelita NOSS-2, koje su u orbite lansirali između 1990. i 1996. godine, a četvrti sistem je bio uništen u eksploziji noseće rakete Titan IV u kolovozu 1993. godine. U rujnu 2001. godine bio je lansiran satelit sa oznakom USA 160. Nije poznato da li je to nadomjesni sistem za izgubljenoga u nesreći 1993. godine, ili je to prvo lansiranje u novoj seriji, kojom će biti zamijenjena sadašnja konstelacija satelita NOSS-2.

Sovjetski konstruktori protubrodskih raketa su u 50-tim godinama počeli razvijati protubrodske manevrirajuće rakete velikog dometa, koje bi mogle napasti protivničke brodove preko radarskog horizonta brodova, sa kojih bi ispaljivali te rakete. Kako bi sovjetska mornarica u cijelosti iskoristila potencijal nove generacije protubrodskih raketa, bilo je potrebno razviti novi način otkrivanja ciljeva. Po početnim studijima je sovjetsko vodstvo 1961. godine odobrilo razvoj satelitskog sistema za precizno određivanje položaja protivničkih brodova, nazvanog MKRT. Sistem se sastojao od dva podsistema, koji su svoje informacije slali nadzornom centru. Jedan od podsistema je bila mreža pasivnih satelita, nazvanih US-P (Upravlajemji Sputnik - Pasivnij, upravljivi satelit - pasivni), koji bi presretali radio i radarske signale protivničkih brodova. Drugi podsistem su bili sateliti US-A (Upravlajemji Sputnik - Aktivnij, upravljivi satelit - aktivni), koji su svojim radarima aktivno tražili protivničke brodove koji bi koristili potpunu radio-tišinu i zbog toga bili "nevidljivi" za pasivne satelite US-P. Sateliti US-A su za rad radara trebali stalan izvor električne energije, te su ih opremali sa generatorima na nuklearno gorivo, sa 31,1 kg 90-postotno obogaćenog urana U235. Prije ponovnog ulaska u atmosferu na kraju svojeg životnog vijeka, satelit bi kompletni reaktor izbacio u višu (900 do1000 km) orbitu za odlaganje.

Pokusna lansiranja satelita US-P počela su 1965. godine, a godine 1971. su podsistemi satelita US-A i US-P postali operativni. Sateliti US-A (na zapadu su ih označavali sa kraticom RORSAT - Radar Ocean Reconaissance SATellite, radarski sateliti za nadzor oceana) bili prilično nepouzdani i sa njima se je dogodilo više nesreća, a najviše spominjana je bila pad satelita (Kosmos 954) zajedno sa reaktorom 1978. godine na Kanadu. Godine 1988. nakon pet teških nesreća u ukupno 33 misije, Sovjeti su prestali upotrebljavati satelite tipa US-A. Satelite US-P (na zapadu su ih označavali kraticom EORSAT-ELINT Ocean Reconaissance SATellite, satelit za nadzor oceana sa elektroničkim izviđanjem) su 1993. godine počeli nadomještati s poboljšanim satelitima tipa US-PM i US-PU. Ti sateliti imaju duži životni vijek (18-24 mjeseca, umjesto prijašnjih približno 12 mjeseca), ali je njihov broj u 90-tim godinama, sa uobičajenih 3 do 4 satelita u orbitama pod međusobnim kutom od 120°, počeo opadati i u zadnjim godinama Rusija održava još samo jedan satelit toga tipa u orbiti - pretposljednji, Kosmos 2367, bio je lansiran u prosincu 1999. godine, a dvije godine kasnije, u prosincu 2001. godine, nadomjestio ga je novi satelit sa oznakom Kosmos 2383. Satelit US-PM koristi orbitu na visini oko 410 km sa inklinacijom 65°.

Komunikacijski sateliti

Ideja komunikacijskih satelita pripisuje se Britancu Arthuru Clarku, jednom od najznačajnijih pisaca znanstvene fantastike, koji okružen komunikacijskom opremom, danas živi na Sri Lanki. U Clarkeovim djelima na sjajan se način spajaju znanstvene ideje s duhovnim optimizmom. Djela poput Kraj djetinjstva ili 2001: Svemirska odiseja, po kojoj je snimljen i Oskarom nagrađen film (1968) postali su klasici. Uspjehom Svemirske odiseje postalo je popularno i zločesto računalo HAL 9000, koje se prema filmu rodio upravo 1997. godine. Dakle, godine 1945. Clarke je objavio zamisao da se emisijama s tri satelita na putanji razmaknutoj za 120 može pokriti cijelo naseljeno područje Zemlje. Na toj putanji, koja se nalazi u ravnini ekvatora Zemlje, satelit bi se kretao od zapada prema istoku na visini oko 35900 km iznad površine Zemlje, pri čemu bi kutna brzina satelita bila jednaka kutnoj brzini točke na ekvatoru ispod satelita. Stoga, satelit za promatrača sa Zemlje miruje. I baš ta "nepomičnost" omogućuje da antene zemaljskih stanica koje šalju i primaju signale mogu biti usmjerene na određenu točku neba. To pak znači da prijemnici mogu biti jednostavni za rukovanje i - jeftini. Kod umjetnih satelita gravitacija se iskorištava kao centripetalna sila, te uz potrebnu kružnu brzinu može prisiliti satelit na kruženje npr. oko Zemlje. No, jednostavnom formulom koja nakon izjednačavanja centrifugalne sile (koja nastoji satelit izbaciti u svemir) i sile Zemljine gravitacije (uz uvjet da je ophodno vrijeme jednako jedan dan), daje polumjer kružne staze geostacionarnog satelita, poigrao se 1929. godine, još petnaestak godina prije Clarka Hermann Noordung alias Herman Potočnik, što mu priznaje i sama NASA. Ono što je nama interesantno jest da je Potočnik Slovenac, ali rođen u našoj Puli, tadašnjoj austrougarskoj ratnoj luci. Potočnikov rad na svemirskoj problematici je kamen temeljac sličnih istraživanja u Njemačkoj, te je vodio i Wernhera von Brauna, kasnije tehničkog direktora njemačkog postrojenja u Peenemünde-u u kojem su se proizvodile rakete V-2, posebice mrske Britancima. Von Braun je poslije II. svjetskog rata postao značajna američka akvizicija, te je postavljen za direktora NASA Marshall Space Flight Center dok su se razvijale rakete Saturn V.

No, prava je komunikacijska revolucija počela satelitima Echo i Telstar. Dok je Echo, zapravo veliki balon s aluminijskom oplatom koja je reflektirala radio signale, bio prvi pravi (i jedan od najvećih ikada sagrađenih komunikacijskih satelita), Telstar je imao ugrađene uređaje za pojačavanje signala. Počela je svemirska utrka koja je samo intenzivirala hladni rat. Sputnjik je izazvao i mnoge druge promjene u Americi. Naime, američki su stratezi procijenili da će naglasak na matematici i općenito znanosti u sovjetskom obrazovnom sustavu pružiti neprijatelju stratešku prednost od 10 godina. Američki Kongres je prepoznavši stratešku vrijednost obrazovanja, usprkos proračunskom manjku, izglasovao zakon da se iz budžeta odvoji tada ogromna suma od milijardu dolara za poboljšanje obrazovnog sustava, nabavku znanstvene opreme te stipendije nadarenim učenicima i studentima. Sputnjik je također inicirao i rasprave o korjenitoj i sustavnoj reformi američkog obrazovnog sustava, te rasprave o novim nastavnim planovima. Počele su se primjenjivati i nove nastavne metode glede unapređivanja samog procesa učenja. Naglasak je stavljen na eksperimentalnu nastavu, a ne samo učenje činjenica napamet.

Komunikacijski sateliti djeluju kao relejne postaje za prijenos komunikacija između dvije ili više točaka na Zemlji. Oružane snage većinom koriste satelitske komunikacije za prijenos glasovnih i podatkovnih poruka, ali se mogućnosti upotrebe satelitskih komunikacija za vojne namjene brzo šire i uključuju područja kao što su prijenos fotografija, telekonferencije, vođenje oružanih sistema te prijenos najrazličitijih informacija u realnom vremenu. Vojne komunikacijske satelite možemo podijeliti u dvije veće skupine: satelite u kružnim i eliptičnim ne-geostacionarnim orbitama i satelite u geostacionarnoj orbiti.

DSCS, UFO, MILSTAR ...

SAD satelite u geostacionarnoj orbiti za potrebe vojnih komunikacija upotrebljava od sredine 60-tih godina. Sateliti IDSCS (Initial Defense Satellite Communications System, početni obrambeni satelitski komunikacijski sistem) su bili prethodnici sadašnjih satelita DSCS III (Defense Satellite Communications System phase III, obrambeni satelitski komunikacijski sistem 3. faze). Sistem koji djeluje na super-visokim frekvencijama (SHF), namijenjen je razmjeni vrlo važnih informacija, kao npr. razmjena informacija za vrijeme rata među obrambenim predstavnicima i zapovjednicima na bojištu, a jedan kanal na satelitima je namijenjen za uzbunjivanje nuklearnih snaga. U upotrebi je 10 satelita.

Sateliti UFO (Ultra High Frequency Follow-on) od 1993. godine nadomještaju mornaričke i zrakoplovne satelitske komunikacijske sisteme (FLTSATCOM, AFSATCOM), taktičke komunikacijske satelite (TACSAT) i satelite (LEASAT). Pored osnovne komunikacije na ultra-visokim frekvencijama (UHF) dio satelita omogućuje komunikaciju na super-visokim frekvencijama (SHF) i na ekstremno visokim frekvencijama (EHF), tri od predviđenih 11 satelita su opremljeni sa sistemom za globalno odašiljanje (GBS) za jednosmjerne komunikacije velikih mogućnosti. Izuzetno brz prijenos podataka sistema GBS omogućuje npr. da se vrijeme prijenosa velike fotografije s komentarima (veličine 24 MB) sa 22,2 sata, koliko je trajalo preko sistema LDR na satelitima Milstar I, smanji na svega 8,4 sekunde.

Sateliti Milstar I i II su danas najmoderniji vojni komunikacijski sateliti. Djeluju na ekstremno visokom frekvencijskom području (EHF), koji osigurava pouzdane, sigurne te na ometanje i nuklearni elektromagnetski puls otporne komunikacije. Prvi satelit Milstar I bio je lansiran u veljači 1994. godine, drugi u studenom 1995. U travnju 1999. pridružio im se novi, poboljšani Milstar II, koji je zbog greške pri radu zadnjeg stupnja noseće rakete ostao uhvaćen u neupotrebljivu orbitu. Drugi Milstar II bio je uspješno postavljen u orbitu u veljači 2001., a treći u siječnju 2002. Sa četiri operativna satelita u orbiti konstelacija će postati potpuno operativna, a predviđeno je postavljanje još jednog satelita, koji će vjerojatno služiti kao pričuva. Svi sateliti tipa Milstar su opremljeni sistemom crosslink (križna veza), koji omogućava međusobnu povezanost satelita bez upotrebe kopnene postaje, i sistemom za nisku brzinu prijenosa podataka (Low Data Rate, LDR) s prijenosom od 75 do 2400 bita/sek, sa 192 komunikacijska kanala s četiri korisnika po kanalu. Sateliti Milstar II imaju još sistem za srednju brzinu prijenosa podataka (Medium Data Rate, MDR) s brzinom od 4,8 do 1544 kbita/sek, sa 32 komunikacijska kanala i do 70 korisnika po kanalu. Milstar su prvi komunikacijski sateliti, koji koriste algoritme za obradu signala na satelitu te stoga omogućavaju uspostavu korisnicima priređenih mrežnih veza u nekoliko minuta, u odnosu na dosadašnje mreže, koje su morale biti uspostavljene na tlu, što je moglo trajati više tjedana. Milstar su također prvi sateliti koji koriste frekvencijsko skakanje za veću sigurnost komunikacija. Sukladno mogućnostima je i cijena jednog satelita - 800 milijuna dolara.

SDS-1, SDS-2 (Satellite Data System, satelitski podatkovni sistem) i Capricorn (jarac) su sateliti u visoko-eliptičnoj orbiti, TDRSS (Tracking and Data Realy Satellite System, satelitski sistem za praćenje i prijenos podataka) su u geostacionarnoj orbiti, gdje se koriste kao relejni komunikacijski sateliti za povezivanje izvidničkih satelita u niskim orbitama sa kopnenim nadzornim i prijemnim postajama. Sateliti SDS-2 i Capricorn u visoko-eliptičnoj orbiti opremljeni su i sa infracrvenim senzorima za otkrivanje ispaljenja raketa, kojima nadziru polarna područja, od kuda bi protivničke nuklearne podmornice mogle ispaljivati svoje balističke rakete, a gdje ih sateliti programa DSP u geostacionarnoj orbiti ne mogu otkriti.

MOLNIJA, STACIONAR, POTOK, STRELA ...

Prvi sovjetski komunikacijski sateliti su bili sateliti tipa Molnija u visoko-eliptičnoj orbiti. Sateliti Molnija su bili prvotno namijenjeni civilnim komunikacijama, a sada su preuzeli važnu ulogu također pri osiguravanju vojnih i drugih vladinih komunikacija. Uobičajena konstelacija satelita sistema Molnija je bila 16 satelita (sa po dva u 8 orbita), ali se broj satelita smanjio, vjerojatno i zbog smanjenih potreba. 2001. godine su bila lansirana dva nova satelita tipa Molnija-3.

Rusija ima u upotrebi dva sistema geostacionarnih komunikacijskih satelita za vojne i obrambene zadaće. Sistem Stacionar čine sateliti Raduga i poboljšani Raduga-1, koji omogućavaju komunikaciju ne samo sa fiksnim postajama, već i sa mobilnim platformama. Najveći opseg sistema Stacionar je 1994. godine dostizao 13 satelita Raduga/-1 na devet različitih lokacija, do kraja 2000. godine je broj satelita opao na 5 satelita na 5 lokacija. Od 1999. do 2001. je svake godine bio lansiran jedan satelit Raduga-1, s kojima su nadomjestili satelite kojima je istekao životni vijek.

Drugi geostacionarni sistem je nazvan Potok, a čine ga sateliti Geizer za prijenos podataka iz digitalnih fotografskih izvidničkih satelita i satelita za elektroničko izviđanje do kopnenih prijemnih postaja. Uobičajeno su u sistemu djelovala tri satelita na dvije lokacije, a u kolovozu 2001. su djelovala još samo dva satelita. Zadnji je bio lansiran u kolovozu 2000.

U nižoj srednjoj Zemljinoj orbiti, na visini oko 1400 km, djeluje još jedna vrsta ruskih vojnih komunikacijskih satelita, sateliti Strela-3 i njihove komercijalne verzije Gonec-D1. To su jednostavni komunikacijski sateliti tipa spremi-pošalji (za vrijeme preleta nad predajnikom primaju i snime poruku, koju zatim za vrijeme preleta nad nadzornim centrom pošalju na Zemlju). Pored vojnih komunikacija te satelite (prva verzija Strela-1 počela se koristiti 1965. godine) također povezuju sa primanjem i prijenosom tajnih poruka nekadašnjih sovjetskih špijuna po cjelom svijetu. Sada se sateliti lansiraju u skupinama po 6 na jednoj nosećoj raketi Ciklon, od čega su tri satelita obično vojne inačice Strela-3, a tri komercijalne inačice Gonec-D1. Sateliti Gonec-D1 mogu pohraniti do 12 MB podataka, a brzina predaje je 2,4 kb/s. Uobičajena konstelacija se sastoji od 24 satelita u dvije orbite sa inklinacijom 82,6°, ali s obzirom na sadašnje stanje u Rusiji, taj broj je sada vjerojatno manji. Zadnje lansiranje skupine od 6 satelita Strela-3 / Gonec-D1 je bilo krajem prosinca 2001. godine.

Vojni komunikacijski sateliti drugih zemalja

Velika Britanija koristi geostacionarne komunikacijske satelite tipa Skynet 4, zadnji satelit Skynet 4F bio je lansiran u veljači 2001. godine.

Francuska ima svoj vojni dio satelitskih komunikacija pod nazivom Syracuse II, namješten na francuskim civilno-vojnim geostacionarnim satelitima Telecom 2, a od 2003. godine na dalje imati će namjenske vojne komunikacijske satelite Syracuse III.

U veljači 2001. godine je geostacionarni komunikacijski satelit SICRAL-1 postao prvi talijanski vojni satelit. To je također prvi evropski satelit koji pored na UHF i SHF području, djeluje i na EHF (ekstremno visoke frekvencije) frekvencijskom području. Planirani životni vijek satelita je 10 godina.

Satelitske komunikacijske veze NATO, koje koriste za povezivanje predstavnika država članica, sastoje se od dva satelita 4. generacije NATO IV, od čega je NATO IVA operativni satelit, NATO IVB je primarna pričuva u orbiti, a satelit prijašnje generacije NATO IIID se koristi kao zadnja pričuva.

Kina je svoj prvi geostacionarni vojni komunikacijski satelit lansirala u siječnju 2000. godine. Satelit Zongksing 22 (Zhongxing, kineska zvijezda) je namijenjen povezivanju postrojbi kineske vojske. U siječnju 2002. godine Kina je potpisala sporazum sa Izraelom o kupnji tri komunikacijska satelita tipa AMOS, koji su prije svega komercijalni sateliti, ali bi svejedno povećali kineske mogućnosti i na području vojnih satelitskih komunikacija.

Satelitske komunikacije su danas prilično raširene, te ih pored nabrojanih koristi još dosta drugih država, kako za civilne, tako i za vojne namjene. Tome treba pridodati još brojne ponuđače satelitskih komunikacijskih uređaja, čije usluge koriste također i oružane snage mnogih država, uključujući i SAD, ali samo za manje kritične potrebe.

NAVIGACIJSKI SATELITI 

Transit

Lansiranje prvog umjetnog satelita Sputnik je pokrenulo istraživanja za razvoj satelitskog navigacijskog sistema. Prvi američki satelitski navigacijski sistem je bio SECOR (Sequential Collation of Range) - trinaest satelita je bilo lansirano od 1963. do 1969. godine, masa satelita je bila 17 do 20 kg. SAD su 1964. godine uvele u upotrebu mornarički satelitski navigacijski sistem NNSS (Navy Navigation Satellite System), pod imenom TRANSIT, a bio je namijenjen za određivanje položaja nuklearnim strateškim podmornicama. Sistem se sastojao od 5 navigacijskih satelita u polarnoj orbiti, koji su određivali položaj objekta pomoću mjerenja doplerovog efekta i uračunavanjem poznatih parametara staze satelita, a točnost mjerenja je bila osigurana na 160 metara. Zbog kompleksnog i teškog izračunavanja, počeo je razvoj sistema koji bi brže i jednostavnije određivao položaj prijemnika. Sistem TRANSIT je djelovao sve do 1996. godine, a sada ga američka vojna mornarica upotrebljava za nadzor ionosfere. U SAD-u su mnoge nove tehnologije satelitske navigacije testirali sa satelitima Timation, a prvi takvi satelit je lansiran 1972. godine. Timation je bio prvi satelit s kristalnim kvarcnim oscilatorom, atomskim satom i demonstrator tehnologije GPS.

Sistem za globalno pozicioniranje - GPS

Prvi satelit navigacijskog sistema druge generacije, nazvan NAVSTAR GPS (Global Positioning System), bio je postavljen u orbitu 1978. godine. Prvih 10 satelita Block I bilo je lansirano 1985. godine, čitav je sistem je bio u pokusnoj, djelomično operativnoj fazi. Operativnu konstelaciju su SAD počele graditi 1989. godine, lansiranju 8 satelita GPS Block II je slijedilo postavljanje u orbitu još 15 malo poboljšanih satelita Block IIA. Godine 1995. je konstelacija satelita GPS postala u cijelosti operativna.

Sateliti GPS su namijenjeni posredovanju navigacijskih podataka kako civilnom, tako i vojnom sektoru. GPS izuzetno pouzdano posreduje podatke o zemljopisnom položaju (širinu, dužinu i visinu), brzini i posreduje vrijeme, koje je precizno do 1 sekunde svakih 300000 godina. Podatke posreduje u svim vremenskim prilikama u realnom vremenu, podržava neograničen broj korisnika i pokriva cijeli svijet. Sateliti GPS, po nekim informacijama, imaju na krovu detektor za otkrivanje nuklearnih eksplozija.

Sateliti GPS odašilju dva različita signala, prvi je namijenjen vojnim korisnicima, a drugi civilnom sektoru. Civilni signali imaju točnost od 100 do 15 metara, odstupanje je namjerno, čime se želi spriječiti zloupotreba točnog signala za terorističke napade ili upotreba u korist otpadničkih država. Poradi mnogih poteškoća koje prouzrokuje namjerna greška, 2006. godine će civilni signal biti potpuno jednak vojnom. Vojni signali su kodirani i bolje otporni na smetnje, te imaju točnost do 1 metra. Pored navigacije svih rodova vojske, signal satelita GPS se koristi za vođenje manevrirajućih i balističkih raketa, vođenih bombi (JDAM, JSOW), te topničkih granata. GPS prijemnik postao je nužni dio vojne opreme, nakon uspješne primjene takve navigacije u Zaljevskom ratu 1991. godine. GPS prijemnici su razvijeni za sve vrste transportnih sredstava i dosegli su veličinu džepnog kalkulatora, poradi čega se upotreba GPS prijemnika jako povećala i u širokoj svakidašnjoj upotrebi.

GPS sateliti su postavljeni u 6 kružnih orbita na visini 20200 km, imaju vrijeme obilaska od 12 sati, tako da je u svako vrijeme korisniku na raspolaganju 6 satelita. Za normalan rad sistema potrebno je 24 satelita, s tim da je u orbite je postavljeno još nekoliko rezervnih , a u svemir se lansiraju pomoću nosećih raketa Delta II. Inklinacija satelita je 55°, odašilju dva signala na različitim frekvencijama. Životni vijek satelita GPS Block IIR je 7,5 godina. Konstelaciju satelita GPS vode i nadziru iz glavne kontrolne postaje GPS (MCS - Master Control Station), koja je pod nadzorom Svemirskog zapovjedništva Zrakoplovnih snaga SAD. Zemaljski dio sistema GPS čini 5 nadzornih postaja i 4 antene, postavljene na različitim krajevima svijeta, koje u MCS šalju različite informacije.

Satelite GPS izrađuju različiti proizvođači; tako je satelite Block I/II/IIA izrađivala tvrtka Rockwell - Boeing North American, Block II/R izrađuje Lockheed Martin, a Block II/F izrađuje Boeing.

Odsluženi sateliti Block II/IIA zamjenjuju se poboljšanim inačicama Block 2R, koji ima sposobnost određivanja vlastitog položaja s izvođenjem međusatelitskog rangiranja, te se na osnovu nađenih pogrešaka može sam reprogramirati i za vrijeme leta ispraviti grešku. Sateliti Block 2R su pri radu bolje autonomni od prethodnika, te za održavanje normalnog rada konstelacije trebaju manje kontakata sa zemaljskom nadzornom postajom. Sateliti Block 2R su također bolje zaštićeni od učinaka zračenja, te imaju mogućnost bržeg postavljanja u željenu orbitu od prethodnika, a životni vijek satelita je 10 godina. Tvrtka ITT Industries godine 2001. počela je sa modernizacijom 12 satelita Block 2R, biti će im dodan drugi civilni signal i još dva vojna signala, poboljšati će im točnost i otpornost na smetnje. S tim poboljšanjima približit će se Boeingovom modelu Block 2F. Poboljšani modeli biti će postavljeni u orbite do 2006. godine. Trenutno se razvijaju napredniji sateliti Block IIF, koji bi trebali imati više vojnih i civilnih signala, a prije svega bi bili bolje otporni na elektroničko ometanje, životni vijek satelita biti će 15 godina i moći će se lansirati sa različitim nosećim raketama. U razvoju je također potpuno nova generacija navigacijskih satelita Block 3, kod kojih bi troškovi izrade bili znatno manji od sadašnjih, imali bi duži životni vijek, poboljšane bi također bile sve ostale funkcije sistema i zadovoljili bi najrazličitije nove potrebe. U upotrebi bi trebali biti 2009. godine.

PARUS, GLONASS

Sovjetski savez je počeo razvijati satelitski navigacijski sistem još krajem 50-tih godina. Prvi navigacijski satelit Ciklon bio je lansiran 1967. godine i bio je eksperimentalni satelit, koji je položaj izračunavao na principu doplerovog efekta.

U početku je navigacijski sistem imao brojna programska ograničenja, položaj je izračunavao sa odstupanjima do 3 km. Otklanjanje svih pogrešaka, omogućilo je postavljanje prvog operativnog vojnog navigacijskog sistema Parus ili Ciklon-B. Prvi satelit Ciklon-B bio je lansiran 1974. godine, a čitava konstelacija od 6 satelita dostigla je operativnost 1976. godine. Sistem Parus je još u operativnoj upotrebi i uredno se održava, čini ga 10 satelita u dvije konstelacije i namijenjen je za navigacijske potrebe ruske vojne mornarice te strateških balističkih raketa. Na temelju sistema Parus, je u 70-tim godinama je razvijen gotovo identičan civilni navigacijski sistem Cikada, sastavljen od 4 satelita. Neki sateliti sistema Cikada su od 1982. godine opremljeni sa međunarodnim sistemom za traženje i spašavanje (COSPAS/SARSAT). Sistem danas uglavnom koriste trgovinske mornarice država bivšeg SSSR-a i ruska vojna mornarica.

Sovjetski savez je razvio navigacijski sistem sličan američkom GPS-u, nazvan GLONASS (GLObalnaja NAvigacionaja Sputnikovaja Sistema, globalni navigacijski satelitski sistem). Potpuna konstelacija satelita GLONASS morala bi uključivati 24 satelita, od toga 21 operativan i 3 pričuvna, na visini 19100 km u tri različite orbite sa inklinacijom 64,8°, u svakoj orbiti po 8 satelita. Perioda satelita iznosi 11 sati i 15 minuta. Sateliti odašilju isti signal na različitim frekvencijama. Preciznost satelita GLONASS slična je satelitima GPS, ali nemaju selektivnog signala za civilne korisnike. GLONASS je operativan od 1983. godine, a poradi ruskih ekonomskih teškoća je potpuno konstelaciju od 24 satelita dostigao u prosincu 1995. godine, no lansiranja novih satelita nisu dostizala brzinu stavljanja odsluženih satelita van upotrebe, tako da je u siječnju 2002. godine djelovalo još samo 9 satelita. Zadnje lansiranje satelita GLONASS je bilo u prosincu 2001. godine, kada su postavili 3 satelita tipa Uragan, od kojih jedan pripada novoj generaciji satelita Uragan-M, koji ima puno poboljšanja i životni vijek povećan na 8 godina, umjesto dotadašnje 3 godine.

Drugi navigacijski sistemi

Nekoliko proizvođača navigacijske opreme pokušava napraviti prijemnik, koji bi dobivao podatke iz američkog i ruskog navigacijskog sistema, čime bi se još povećala točnost određivanja položaja. Glavni problem pri razvoju prouzrokuje različiti koordinatni sustav oba navigacijska sistema.

Evropska svemirska agencija razvija civilni satelitski navigacijski sistem Galileo, koji će biti kompatibilan sa sistemima GPS i GLONASS, tako da će korisnik moći dobivati podatke iz sva tri navigacijska sistema. Sistem bi trebao početi djelovati 2008. godine, konstelaciju će činiti 30 satelita koji će kružiti u srednjoj Zemljinoj orbiti na visini 24000 kilometara, a nekoliko satelita će kružiti u geostacionarnoj kružnici. Sistem će nadzirati 14 zemaljskih nadzornih postaja, postavljenih na različitim dijelovima svijeta. Interes za sudjelovanje pri sistemu Galileo su pokazali Rusija i Japan, dok su oružane snage evropskih država za sada još suzdržane od projekta. Različiti interesi i birokratska ograničenja još za sada nisu dovela do dogovora o postavljanju sistema.

Kina razvija vlastiti satelitski navigacijski sistem BNTS-1 (Beidou Navigation Test Satellite-1). Sateliti BNTS-1 i BNTS-1B "Beidou" bili su lansirani u listopadu i prosincu 2000. godine, raketama "Dugi pohod 3A" u geostacionarnu orbitu, čime si je Kina osigurala pokrivenost cijele svoje zemlje. U razvoju je i nova generacija satelita, kojima će se uz veće mogućnosti pokriti veća površina.

Geodetski i topografski sateliti

Točni podaci o terenu i zemljovidi područja operacija su neophodni za učinkovitu upotrebu oružja velikog dometa i raspoređivanje kopnenih postrojbi. Sateliti mogu osigurati te podatke brzo i bez opasnosti da bih protivnik presreo. Pored određivanja karakteristika zemljišta ti sateliti vrše točna mjerenja zemaljskih gravitacijskih i magnetskih polja i određuju stupanj spljoštenosti zemaljske kugle, što su sve kritični parametri za planiranje vođenja balističkih raketa velikog dometa.

Na Zapadu su specijalizirane geodetske satelite nadomjestili civilni (civilno-obrambeni) sateliti za daljinsko istraživanje i promatranje zemljišta, kao što su sateliti serije SPOT (francusko-evropski) i američki LANDSAT. Takvi sateliti osiguravaju multispektralne fotografije s dovoljnom rezolucijom za izradu određenih zemljovida i druge geodetske poslove. Američka Nacionalna slikovna i kartografska agencija (National Imagery and Mapping Agency) je nakon iračke agresije na Kuvajt 1990. godine, svoje karte toga područja napravila upravo prema snimkama iz spomenuta dva satelita.

Pored satelita za daljinsko istraživanje, za izradi detaljnih zemljovida koriste se i snimke slikovnih izvidničkih satelita (KH-12, Lacrosse, Helios-1, itd.) u načinu izviđanja šireg područja. Ti sateliti u kombinaciji sa prikladnim prostorno-geografskim informacijskim sistemima za manipulaciju podacima, omogućuju izradu zemljovida, trodimenzionalnih animacija terena, izdvajanje specifičnih značajki važnih za određenu vrstu zadaća i izradu simulacija terena za realističnu obuku, kako vojnika tako i npr. pripadnika obavještajnih službi.

Rusija za precizni topografski nadzor koristi specijalizirane satelite tipa Jantar-1KFT Kometa / Siluet. Sateliti Kometa se lansiraju jednom u jednoj ili dvije godine, te za vrijeme svoje 45-dnevne zadaće satelit snimi površinu za obnavljanje topografskih i kartografskih podataka ministarstva obrane. Čitava fotografska oprema satelita je smještena u modificiranoj kugli tipa Vostok / Zenit, koja služi kao povratna kapsula, a gornji dio satelita sa sistemom za nadzor leta i solarnim ćelijama je tipa Jantar. Satelit je opremljen sa dvjema fotografskim kamerama. Kamera za nadzor širokih područja ima rezoluciju oko 10 metara i sa jednim snimkom pokrije površinu 200 x 300 km, dok visoko-rezolucijska kamera ima rezoluciju 2 metra i jednim snimkom pokrije površinu 40 x 40 km. Zadnje lansiranje satelita Kometa bilo je u rujnu 2000. godine.

Meteorološki sateliti

Točno prognoziranje vremena i atmosferskih pojava je od bitnog značaja za brojne vojne aktivnosti, najviše u zrakoplovnim i mornaričkim operacijama. Od 1960. godine, kada je bio lansiran prvi meteorološki satelit, američki Tiros, sateliti su nezamjenjivi pri opažanju i prognoziranju vremenskih prilika nad cijelom zemaljskom površinom. Naravno, za veći dio potreba većine oružanih snaga, dovoljno su dobri podaci iz civilnih meteoroloških satelitskih sistema.

Sa svim meteorološkim satelitskim sistemima u SAD-u upravlja Nacionalna administracija za oceane i atmosferu (National Oceanic and Atmospheric Administration, NOOA). Pored dva civilna satelita u geostacionarnoj orbiti (konstelacija GEOS) i dva civilna satelita u polarnoj orbiti (konstelacija PEOS) upravlja sa još dva vojna satelita iz programa obrambenih meteoroloških satelita (Defense Meteorogical Satellite Program, DMSP). Program DMSP potječe još od sredine 60-tih godina, sadašnja treća generacija satelita ima oznaku DMSP Block 5D-3. Sateliti motre zemljinu atmosfersku, oceanografsku i solarno-geofizičko okružje. Oko Zemlje kruže po polarnoj, sunčano sinkronoj orbiti sa inklinacijom 98° na nominalnoj visini 830 km, s periodom 101 minute. Oba satelita zajedno svakih 6 sati osvježe sliku vremenskih prilika nad određenim područjem zemljine površine. Njihov središnji dio je senzor za linearno opažanje, koji osigurava neprestano motrenje oblaka (također i područja pokrivenih vodom ili snijegom, te područja požara i onečišćenja) u 3000 km širokom pojasu, u vidljivom i infracrvenom spektru s rezolucijom 500 metara. Drugi senzori omogućavaju mjerenje atmosferskih vertikalnih profila, vlage i temperature, vodene tokove, površinsko stanje voda, leda i snijega te vrijednosti ioniziranih čestica i elektromagnetskih polja. Ove posljednje značajke su bitne pri prognoziranju utjecaja ionosfere na komunikacije velikog dometa, na djelovanje radara za rano upozoravanje pred napadima sa balističkim raketama, prognoziranju polarnog svjetla i utjecaju svemirskog okružja na djelovanje vojnih satelita. Zadnje lansiranje satelita programa DMSP bilo je u veljači 2002. godine.

Program ruskih (nekada sovjetskih) meteoroloških satelita nosi oznaku Meteor. Prva generacija satelita Meteor postala je operativna 1967. godine, kasnije je slijedila nova generacija Meteor-2, a sada je u upotrebi treća generacija satelita Meteor-3 i poboljšana inačica Meteor-3M. Satelit Meteor-3M lansiran je u prosincu 2001. godine u sunčevu sinkronu, gotovo polarnu orbitu, na visini 1000 km i inklinacijom od 99,6°. Satelit ima senzore za promatranje površine i oblaka u vidljivom i infracrvenom spektru, senzore za visinska mjerenja pojaseva oblačnosti, mjerenje površinske temperature i određivanje vertikalnih temperaturnih i vlažnosnih profila. Predviđeni životni vijek satelita je 3 godine.

Svemirsko smeće

Od početka svemirske ere započete lansiranjem Sputnjika 4. listopada 1957. godine različite rakete su u orbitu podigle čak oko 20000 tona zemaljskog materijala. Gotovo 1/4 te mase, odnosno oko 4500 tona, danas kruži oko Zemlje u vidu desetak tisuća različitih većih objekata koji se mogu pratiti radarima ili teleskopima. Od toga se samo 5% odnosi na još funkcionalne naprave. Ostatak su različite krhotine - svemirsko smeće. Kada se tome pribroji i oko 150000 čestica veličine 1 - 10 cm u orbitama na visinama 200 - 1500 km, s prosječnim brzinama 10 kmh-1, a koje su premalene da bi se mogle pratiti sa Zemlje jasno se vidi težina problema. Horde tih zemljinih pratitelja nisu lijepo orkestrirane poput malenih mjeseca u jupiterovom prstenu, već više nalikuju roju bijesnih pčela. Kreću se gotovo nasumično, u svim pravcima i različitim brzinama. Sudar s objektom promjera svega 1 cm može uništiti svemirski brod. Već i maleno zrnce promjera samo 1 mm može pak dovesti do ozbiljnog oštećenja svemirskih brodova, orbitalnih stanica ili satelita.

Svemirski otpaci sastoje se od najraznovrsnijih objekata kao što su napušteni svemirski brodovi, odbačena tijela uporabljenih raketa, materijalni ostaci neuspjelih svemirskih misija, ostaci satelita, ljuskice boje, pa čak i materijal ispušten iz nuklearnih reaktora koji pojedine letjelice napajaju energijom. Vjerovali ili ne, ima i onoga što nazivamo običnim kućnim smećem. Tako je s ruske svemirske stanice Mir "pobjeglo" oko 200 različitih objekata, a većinom se radilo baš o vrećama sa smećem. Izgleda da se ljudi niti u svemiru ne mogu riješiti loše navike bacanja smeća na neprikladna mjesta. Srećom, budući da je Mir kružio na maloj visini, ti objekti su padali prema Zemlji i vrlo brzo sagorjeli u atmosferi. Godine 1965. u misiji Gemini 4, astronaut Edward White je šetajući svemirom izgubio rukavicu. Ta je rukavica krećući se vlastitom orbitom brzinom od 28000 kmh-1 postala vjerojatno najubojitiji komad odjeće u povijesti čovječanstva. Najveći napušteni objekt pripadao je pak Europskoj svemirskoj agenciji. Imao je promjer 4 m i masu 300 kg, a radilo se o napravi za lansiranje nekoliko satelita jednom jedinom Ariane raketom.

Od godine 1957. prosječno je godišnje lansirano 120 novih satelita. Najviše satelita, 129, lansirano je godine 1984., a najmanje, samo 73, godine 1996. Iako su futuristi već 1960.-tih godina razmatrali posljedice povećavanja broja objekata umjetnog podrijetla koji kruže oko Zemlje, tek se početkom 1980.-tih pojavila znanstvena disciplina koja se pozabavila tim problemom. Istini za volju, NASA je već 1966. godine procijenila rizik od sudara svemirskih brodova s ljudskom posadom s nekim takvim objektom. No u proračunima su u obzir uzeti samo veći objekti koji su se na ovaj ili onaj način mogli pratiti. Veći komadi svemirskog smeća danas se prate istim sustavima koje su za hladnoga rata svjetske supersile rabile za praćenje neprijateljskih satelita, odnosno pravovremeno dojavljivanje eventualnog raketnog napada. Takvih objekata veličine do 10 cm katalogizirano je oko 10000. Manji objekti se proučavaju posredno, statističkim metodama. Pomno se prebroje udubine (često pravi mali krateri) na površini svemirskih brodova ili posebnih ploča specijalno u tu svrhu izloženih djelovanju svemirskog okoliša, te potom vraćenih na Zemlju.

Ne treba zanemariti niti opasnost koju predstavlja mogući pad raznih krhotina na Zemlju, posebice ako se radi o satelitu na nuklearni pogon. Jednom lansiran, satelit ostaje u orbiti sve dok mu se ne smanji brzina zbog malog, ali stalnog pritiska struje čestica koje emitira Sunce (Sunčev vjetar), te zbog trenja s česticama zraka u razrijeđenim gornjim slojevima atmosfere. Gravitacijska ga sila privlači sve bliže i bliže Zemlji, odnosno u gušće slojeve atmosfere. Srećom, sve veće trenje uzrok je da većina satelita nikada ne padne na Zemlju, već naprosto sagore. Danas u eri Interneta NASA je na adresi: http://oig1.gsfc.nasa.gov/scripts/foxweb.dll/app01? postavila i specijaliziranu tražilicu koja omogućava pretraživanje podataka o tome koji su sateliti, dijelovi satelita ili neki drugi slični objekti pali ili će tek pasti na Zemlju u nekom razdoblju. Tom su se mogućnošću poigrali i scenaristi kultne serije "Život na sjeveru", prije koju godinu prikazane i na HTV-u, kada je dečka prelijepe glavne junakinje usmrtio satelit pavši mu na glavu. Crni se humor zapravo osnivao na stvarnom događaju iz godine 1978. kada je Cosmos 954, sovjetski satelit na nuklearni pogon pao Zemlju na krajnjem sjeverozapadu Kanade. Zbilo se to blizu logora u kojem su kampirala dva trapera, pri čemu su nesretni nalaznici svemirskog otpada i ozračeni. Srećom, radilo se o manjim dozama, iako je brzina doze u blizini fragmenata bila dosta velika: 0.15 Gyh-1 (greja na sat). Za usporedbu smrtonosna doza zračenje je oko 6 Gy. Troškovi operacije "Jutarnje svjetlo" koja je za cilj imala pronaći strašne ostatke zlosretnog satelita i provesti dekontaminaciju koštala je tadašnjih 14 milijuna kanadskih dolara. Nije bila osobito uspješna: pronađeno je tek 0.1% nuklearnog reaktora. Ostatak je zauvijek ostao raspršen na površini od oko 124000 km2. Do sada je zakazalo ukupno šest sovjetskih i tri američka nuklearna satelita, te su ili sagorjeli u atmosferi ili (srećom) pali u oceane odnosno u nenastanjena područja. Zbog ozbiljnosti problema, a kako bi pomogla pri eventualnim budućim takvim događajima, Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), kao specijalizirana organizacija Ujedinjenih naroda, razradila je detaljni plan postupaka za slučaj pada nuklearnih satelita.

Gustoća populacije neželjenih objekata koji kruže oko Zemlje ipak je po svim zemaljskim standardima vrlo mala. Stoga većina svemirskih brodova i satelita za svoga funkcionalnog života još uvijek nisu u većoj opasnosti od sudara sa svemirskim krhotinama. No, pojedine su orbite vrlo ugrožene. Jedan takav sudar generirao bi još više krhotina, dovoljno velikih da dovedu u opasnost druge satelite, koji bi pri tome generirali vlastite krhotine itd. Čišćenje svemirskih krhotina predstavlja veliki tehnološki i ekonomski izazov. Možda je u tome najdalje odmakao Projekt Orion u kojem se za uklanjanje krhotina razmatra mogućnost uporabe lasera stacioniranih na Zemlji. Ti laseri ipak nisu nalik ubojitim oružjima iz znanstveno-fantastičnih filmova kojima zemaljski junaci uništavaju svemirske brodove izvanzemaljaca. Princip rada jest da se laserskom zrakom ispari nešto materijala iz naciljanog objekta što bi ga skrenulo s kursa i poguralo prema atmosferi u kojoj bi sagorio. Neki drugi prijedlozi nisu odmakli dalje od skica, a uključuju primjerice postavljanje u ugroženim orbitama divovskih kugli od nekog spužvastog materijala. Čestica bi u sudaru s takvom napravom izgubila energiju, te bi brže padala prema Zemlji. Bez sumnje, buduće generacije morat će na ovaj ili onaj način ispraviti pogreške uzrokovane kratkovidnim postupcima svojih pradjedova. Današnja generacija Zemljana pak mora sprječavati nekontrolirano gomilanje svemirskog smeća jer uskoro niti u svemiru neće biti dovoljno mjesta.

Prognoza padanja satelita

Već lansiranjem Sputnjika, pojavila se mogućnost pada satelita ili dijelova satelita natrag na Zemlju. Satelit naime ostaje u orbiti sve dok mu se brzina ne smanji zbog malog ali stalnog pritiska struje čestica koje emitira Sunce (Sunčev vjetar) te zbog trenja s česticama zraka u razrijeđenim gornjim slojevima atmosfere. Gravitacijska ga sila privlači sve bliže i bliže majčici Zemlji, odnosno u gušće slojeve atmosfere. Sve veće trenje uzrok je da većina satelita nikada ne padne na Zemlju, već naprosto sagore. Na adresi: http://oigsysop.atsc.allied.com:80/rpt/60da.htm nalazi se šezdesetodnevna "prognoza" o tome koji bi sateliti, dijelovi satelita ili neki drugi slični objekti mogli pasti na Zemlju. No, baš je zbog Cosmosa 954 Kanada inicirala raspravu o svemirskim brodovima odnosno satelitima na nuklearni pogon kao izuzetno "vrućem" političkom pitanju. Usprkos tome, prije nekoliko dana USA su lansirale prema Saturnu svemirsku sondu Cassini, http://www.jpl.nasa.gov/cassini/ , koja energiju neće dobivati uz pomoć sunčevih ćelija, već pomoću tzv. radioizotopnog termoelektričnog generatora (RTG), koji toplinu nastalu raspadanjem plutonija pretvara u električnu struju. Održani su brojni prosvjedi, te su se i na Internetu raspirile strasti za i protiv korištenja radioaktivnog materijala u Svemiru, http://www.sciam.com/forum/index.html , http://www.animatedsoftware.com/cassini/cassini.htm . No, i američka Environmental Protection Agency (EPA) također ozbiljno razmatra moguće odgovore na pad nuklearnih satelita, pogledajte http://www.epa.gov/radiation/rert/ready9.htm .

GSM uređaj (mobitel)

Prije nego krenemo opisivati metode prisluškivanja GSM uređaja, za početak objasnimo njegov princip funkcioniranja. Govoreći u mikrofon, naš glas se preko A/D konvertera pretvara u digitalni oblik. Nakon toga vrši se kompresija sa 108 kb/s na 13 kb/s kako bi radio kanal imao razumno malu širinu. U principu radi se o nečemu sličnome kako funkcionira i mp3 kompresor, dakle vrši se kompresija tj oštećenje zvuka koje naše uho (kada će slušati taj signal) ionako neće primjetiti a sve u cilju što manjeg bandwidtha. Cjeli ovaj postupak možete zamisliti kao da ste ukopčali mikrofon u vaše računalo, snimili vaš glas i nakon toga ga kompresirali na 13 kb/s.

Slijedi faza koja je malo kompliciranija, a to je ispreplitanje koje nam služi kao dodatna zaštita od pogrešaka prilikom prijenosa. Radio se o tome da se 456 bitova podjeli u 8 blokova po 57 bitova, s time što svaki blok sadrži bitove razmaknute za 8 mjesta. Na taj se način provećani broj pogrešnih bitova koncentriran na jednom mjestu jednoliko raspodjeli po cjelom nizu od 456 bitova, što olakšava korekciju pogreške. Također vrši se ispreplitanje blokova od 57 bitova susjednih intervala govora od 20 ms, gdje se blokovi od 57 bitova istog intervala govora od 20 ms odašilju u 8 uzastopnih paketa komunikacijskih kanala. Na taj način je vrijeme prijenosa udvostručeno, no kašnjenje poruke od 20 ms nema utjecaja na kvalitetu prijenosa.

Zatim slijedi najpoznatija faza za koju je većina ljudi čula i po kojoj je GSM poznat, a to je kriptiranje tj. kodiranje koje dakako služi protiv neovlaštenog prisluškivanja. Ovdje treba napomenuti jednu važnu stvar. Naime pod pojmom 'prisluškivanje' u većini slučajeva mislilo se na ljude koji koriste poseban radio prijemnik (poznatiji kao scanner) i slušaju analogne telefone i stare analogne mobitele 099. U slučaju GSM-a takva vrsta prisluškivanja uopće nije moguća. Čak i da vaš mobitel nema kodiranje , onaj koji bi slušao kanal vašeg GSM-a na običnom scanneru ne bi čuo ama baš ništa. Iz jednostavnog razloga što je GSM sustav digitalan i koristi digitalnu GMSK modulaciju. Stoga odmah valja napomenut da prisluškivanje radio prijemnikom (scannerom) ionako nije moguće, imali vi kodiranje ili ne u vašem GSM aparatu. Primjer: Početkom 90-tih u Hrvatskoj je bilo popularno 'slušanje mobitela'. No, to su bili najobičniji analogni mobiteli bazirani na principu FM modulacije i njih se je najnormalnije moglo slušati na scanneru. Može ih se i dan danas slušati što vam osobno garantiram ukoliko posjedujete FM prijemnik koji može slušati u rasponu od 400 – 450 MHz sa širinom frekvencije 15 kHz (narrow FM). No kada jedan takav FM prijemnik okrenete na GSM područje 900 MHz, postane vam jasno da s njime ništa ne možete čuti a kamoli nekoga prisluškivati. Pa ipak, ljudi se snalaze i prepravljaju svoje uređaje. Kada bi se jedan takav scanner prepravio i kada bi se direktno sa FM chipa skidao signal (napravio discriminator output) širine 250 kHz te ga se zatim slalo u A/D konverter i zatim preko paralelnog ili USB porta u računalo, tada već stvari za prosječnog GSM korisnika ne bi izgledale lijepo. Iz tog razloga je u GSM sustavu uvedeno kodiranje podataka, tako da čak i ako je netko doveo signal u računalo, i uspio ga otpakirati (svaka mu čast na softwareu* za sve to!!), ostaje mu problem dekodiranja tih podataka koje on prima. A to vam je kao da vam netko šalje neki file koji je kodiran PGP-om. Ako ste raditi sa PGP-om, jasno vam je da nakon što se najobičniji tekst kodira, on postaje hrpa čudnih znakova koje više nitko ne može prepoznati i saznati šta piše unutra. Tek nakon što upišete lozinku i dekodirate tekst, on opet postaje prepoznatljiv. Isto je sa GSM-om. Dok se poruka ne dekodira, nitko ne može znati njen sadržaj. Sve šti biste hvatali na vašem računalu bile bi hrpe čudnih znakova koji vam nebi značili ništa.

*Software za nešto takvo napraviti zbilja bi bio pravi podvig. Naime vi kao pojedinac išli biste pisati program za otpakiravanje GSM paketa, odnosno nečega ne čemu su čitavi timovi od par stotina programera radili godinama. U svakom slučaju morate biti dovoljno ludi da to pokušate ići raditi. Čak i da nabavite kompletnu GSM dokumentaciju od 6000 stranica, trebalo bi vam barem godinu dana programiranja, ako ne i više. Iz svega ovoga je jasno da je projekt presretanja GSM-a na vašem računalu uz pomoć FM scannera poprilično zahtjevan posao i da je puno jednostavnije rješenje staviti ruku duboko u novčanik i izbrojati poveću svotu od nekoliko tisuća eura za jedan kompletni GSM dekoder i presretač poziva. Naravno ukoliko imate neke pretenzije prema tome uopće.

Analogni prislušni uređaji 'odsvirali su svoje'. Na slici Collins 95S (hvata 0.005-2000 MHz !!)
dan danas jako cijenjen receiver zbog svoje kvalitete no zbog cijene nedostižan mnogima.

Sljedeća faza kog GSM aparata je formiranje paketa koji se nakon toga provode do modulatora gdje se vrši GMSK modulacija (Gaussian Minimum Shift Keying). Radi se o modulaciji koja je bazirana na MSK modulaciji s tom razlikom da je ovdje dodan oštar Gaussov filter. A kao što znamo MSK modulacija je u pravilu jako slična FSK modulaciji dobro poznatoj radio amaterima. U GMSK modulacije radi se dakle o frekvencijskoj modulaciji gdje logičkoj jedinici i nuli odgovaraju pomaci u prijenosnoj frekvenciji od +/- 67.708 kHz. Brzina prijenosa u radio kanalu je 270 kb/s. Kao što znamo frekvencijska modulacija ima konstantnu amplitudu što za posljedicu ima dobar (uzak) radio frekvencijski spektar. U normalnim uvjetima svi paketi koji odgovaraju istom logičkom kanalu odašilju se na istoj prijenosnoj frekvenciji. Međutim na nekim mjestima gdje postoje problemi višestrukih refleksija signala, smetnji i interferencija, operator koji održava mrežu može koristiti frekvencijsko skakanje, da bi se smanjile smetnje. Frekvencijsko skakanje znači promjenu radiokanala od okvira do okvira pa je maksimalna brzina skakanja 216.7 skoka u sekundi. Na raspolaganju, operator ima 64 radio kanala.

Nakon toga signal odlazi na antenu GSM aparata od kuda se širi u okolni prostor. GSM sustav radi u opsegu frekvencija 890 – 960 MHz.

ECHELON i prisluškivanje GSM-a

US NSA (National Security Agency) je stvorila najveći globalni špijunski sustav pod kodnim imenom ECHELON, koji hvata i analizira svaki telefonski poziv, fax, e-mail i telex poruku poslanu bilo gdje u svijetu. Echelon kontrolira NSA i djeluje uz suradnju Government Communications HeadQuarters of England (GCHQ), Communications Security Establishment of Canada (CSE), The Australian Defence Security Directorate (DSD), i The General Communications Secutity Bureau of New Zeland (GCBS). Te su se organizacije okupile zajedno još 1947. godine, sklopivši tajni ugovor koji je nazvan UKUSA.

Sustav Echelon je, zapravo, vrlo jednostavno zamišljen: presretajuće stanice smještene po cijeloj planeti Zemlji da bi hvatale sve satelitske, mikrovalne i radio komunikacije preko optičkih kablova i da te informacije procesuiraju kroz veliku mrežu računala NSA, uključujući napredne programe za prepoznavanje glasa i znakova "OCR" (optical character recognition), tražeći ključne riječi ili fraze (poznatije kao Echelon riječnik), koje bi natjerale računala na snimanje i prosljeđivanje na daljnju obradu i analizu. No, problem je taj što takav sustav dolazi u sukob s američkim Ustavom, tj. njime se krši prvi, četvrti i peti amandman Ustava. Većina informacija i detalja o mamutskom špijunskom sustavu Echelon i sadržaj tajnog ugovora UKUSA koji ga podržava su nepoznati. Sve što se zna o sustavu Echelon je rezultat rada novinara i istraživača, koji su se založili da će razotkriti najtajniji sustav u svijetu.

Cijela mreža Echelon-a rasteže se preko čitave Zemlje i seže u svemir. Zemaljske presretačke stanice, brodovi pod zapovijedanjem tajnih službi koji plove na sedam mora i super tajni sateliti, koji "vire" na visini od 20000 milja iznad naših glava, omogućuju NSA i UKUSA članicama pristup u čitavu zemaljsku komunikacijsku mrežu. Vrlo malo signala uspije izmaknuti ovoj elektronskoj hvataljci.

Dogovorom UKUSA članice su odlučile da svaka agencija usmjeri svoju elektronsku prislušnu "usisivačku" opremu na neki dio globusa, kako bi mogli tražiti i pratiti svaku minutu signala. NSA u Americi pokriva komunikacijske signale oba američka kontinenta, GCHQ u Velikoj Britaniji je odgovorna za Evropu, Afriku i Rusiju zapadno od Urala, DSD u Australiji sudjeluje u SIGINT skupini za jugoistočnu Aziju i jugozapadni Pacifik i zone istočnog Indijskog oceana, GSCB na Novom Zelandu je odgovoran za južni Pacifik, tj. za sve otočke skupine u njemu; CSE u Kanadi se bavi sjeverom Rusije, sjeverom Evrope i Američkim komunikacijama.

Kralježnica Echelon mreže su goleme prislušne stanice usmjerene na Intelsat i Inmarsat satelite, koji su odgovorni za najveći dio telefonskog i fax prometa između zemalja i kontinenata. Dvadesetak Intelsat satelita prate geostacionarnu orbitu iznad ekvatora. Ovi sateliti nose ponajprije civilni telekomunikacijski promet, ali također i diplomatske i vladine komunikacije, što je od velikog značaja za UKUSA članice. Samo su dvije prislušne stanice odgovorne za presretanje Intelsatovih komunikacija: Morwnstow u Engleskoj i Yakima u državi Washington. Zamjenom satelita Intelsat 5 serije sa Intelsat 701 i 703 satelitima, koji su imali preciznije usmjereno odašiljanje, onemogućilo se bazi Yakima prijam signala južne hemisfere pa su zamjenske prislušne stanice podignute u Australiji i Novom Zelandu. Danas stanica u Morwenstowu usmjerava svoje antene prema Intelsatima, koji kroz atmosferu iznad Atlantika i Indijskog oceana odašilju prema Evropi, Africi i zapadnim dijelovima Azije. Stanica Yakima cilja na komunikacije Tihog oceana sjeverne zemljine polutke i Daleki istok. Još jedna stanica u Sugar Groveu (West Virginia) pokriva telekomunikacijski promet koji se odvija na području čitave Sjeverne i Južne Amerike. DSD stanica smještena u Geraldtonu u Australiji i GCSB stanica Waihopai (Novi Zeland) pokriva područje Azije, zemlje Južnog Pacifika i Tihi ocean. Postoji i dodatna stanica na otoku Ascension u Atlanskom oceanu između Brazila i Angole za koju se pretpostavlja da presreće komunikacije Intelsata za južnu polutku Atlantika.

Ostali se sateliti prate tim istim stanicama, kao i iz baza u Menwith Hillu u Engleskoj, Shoal Bay u Australiji, Leitrim u Kanadi, Bad Aibling u Njemačkoj i Misawa u Japanu. To su sateliti koji većinom služe za ruske i regionalne telekomunikacije. Poznato je da baza Leitrim presreće komunikacije južnoameričkih satelita, uključujući Morelos satelite u vlasništvu meksičke telefonske kompanije.

Još nekoliko desetaka prislušnih baza razbacano je po čitavoj Zemlji, a locirane su u vojnim bazama na stranom teritoriju. Takve stanice imaju vrlo važnu ulogu u vremenskoj nadmoći, jer se većina svjetskih komunikacija odvija na radio-frekvencijskim opsezima. Na HF području radio-komunikacije imaju značaj, jer poslužuju satelite koji tada te informacije prenose vojnim brodovima i avionima širom svijeta. VHF i UHF područja su nešto kraćeg dosega, ali se također koriste za taktičke vojne operacije unutar državnih granica. Glavne prislušne stanice ovakvog tipa u mreži UKUSA su Tangimoana na Novom Zelandu, Bamaga u Australiji i baza na atolu Diego Garcia u Indijskom oceanu. Posebna mreža HFDF (High frequency Direction Finding - visoko frekventni radio-goniometri) presreće komunikacijske signale samo zato kako bi locirala pozicije brodova i zrakoplova. Kada te stanice nisu uključene u analizu poruka, igraju važnu ulogu u nadzoru kretanja pokretnih vojnih meta. Najveću ulogu u HFDF načinu špijuniranja je imala kanadska CSE pod kodnim imenom ClassicBullseye i bila je glavna baza stanice Atlanskog i Tihog oceana pri motrenju na sovjetske brodove i podmornice za vrijeme "hladnog rata". Stanice od Kingstona i Leitrima (Ontario) do Gandera (Newfoundland) na atlantskoj strani, motrile su na Arktik i prisluškivale ruske podmorničke baze u Petropavlovsku i Vladivostoku. CSA također doseže do malog kontingenta zrakoplovne baze Lackland Air Force Base u San Antoniu (Texas) koji najvjerojatnije nadgleda komunikacijske "mete" u Južnoj Americi.

Vrlo važna podrška sustavu Echelon je američka mreža špijunskih satelita koja povezuje prijeme svih baza raštrkanih po UKUSA carstvu. Ove satelite je lansirala NSA u suradnji sa sestrinskim špijunskim agencijama NRO (National Reconnaissance Office) i CIA (Central Intelligence Agency). Serije Ferret iz 60-tih godina, Canyon, Rhyolite i Aquacade sateliti iz 70-tih i Chalet, Vortex, Magnum, Orion, i Jumpseat serije satelita su zamijenjene Mercury, Mentor i Trumpet satelitima u 90-tim godinama.

Ovi sateliti za nadzor rade kao velika lopata koja grabi sve elektroničke komunikacije, razgovore mobilnih telefona i različitih radio odašiljanja. Stanice koje kontroliraju operacije i usmjeravanje tih satelita su pod nadzorom SAD-a, usprkos njihovim lokacijama u stranim vojnim bazama. Dva najvažnija centra za prijem su Menwith Hill u Engleskoj i Pine Gap u Australiji. Ne smijemo zaboraviti ni podmornice koje se spuštaju na velike dubine iznad pomorskih kablova i hvataju sve što se tom kablovima prenosi.

Mentwith Hill baza se nalazi na području sjevernog Yorkshirea pored Harrogatea u Engleskoj. Koliko je njena uloga u čitavom sustavu Echelon važna, govori i izvješće Europskog Parlamenta od 2001. godine, koje kaže kako se "sve e-mail poruke, telefonske i fax komunikacije čitave Evrope rutinski presreću od strane američke NSA, prenose sve ključne informacije s evropskog kontinenta u London, a onda putem satelita šalju u Fort Meade (Maryland) uz pomoć opreme u Menwith Hillu". Postojanje i važnost ove stanice je prvi razotkrio britanski novinar i istraživač Duncan Campbell 1980. godine. Danas je to najveća špijunska stanica na svijetu s više od 25 satelitskih prijamnih stanica i zapošljava 1400 ljudi američkog NSA osoblja i 350 članova ministarstva obrane Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon što su informacije procurile u javnost, ova baza je glavna meta protesta mirovnih aktivista i pod stalnim je pritiskom evropskih vlada, koje su uvjerene da je čitava mreža uključena u nadzor civila i ekonomske špijunaže.

Počeci baze Menwith Hill sežu u 1951. godinu kada su britanski Ratni ured i američko zrakoplovstvo potpisali ugovor o zakupu zemljišta koje je nudila britanska vlada, a 1966. je NSA preuzela zakup. Do sredine 70-tih Menwith Hill je koristio za presretanje internacionalnih zakupljenih vodova i nediplomatskih komunikacija. Prispijećem jednog od prvih sofisticiranih IBM računala u ranim 60-im bilo je moguće razvrstavati veliku količinu telexa, koji su sadržavali internacionalne poruke, brzojava i telefonskih razgovora od raznih vlada, ekonomije i civilnog sektora i u njima tražiti bilo kakvu političku, vojnu ili ekonomsku vrijednost. Sama baza iz zraka izgleda kao da je netko porazbacao loptice za golf. Baza je zaštićena s nekoliko ograda i nekoliko desetaka kamera.

Sustav Echelon je, naravno, tajna mreža te su stoga vlade zemalja uključenih u taj sustav jako osjetljive kada ih se optužuje da naveliko prisluškuju milijune svojih građana. Američka vlada još uvijek poriče da sustav uopće postoji. Saznanja o postojanju ovog sustava možemo zahvaliti samo vladama Australije i Novog Zelanda.

Kada se elektronski signali dovedu do stanice, prebacuju se na daljnju analizu kroz goleme sustave računala, kao što je SILKWORTH gdje programi za prepoznavanje znakova (OCR) i glasa dalje obrađuju pojedinu poruku. Ovi programi i računala su posljednja riječ tehnike i već duboko zadiru u budućnost. MAGISTRAND je dio SILKWORTH računala koji se brine za snažne programe za ključne riječi. PATHFINDER (proizveden u kompaniji Memex UK) prosijava velike baze tekstualnih dokumenata i poruka u potrazi za ključnom riječi i frazom - bazirano na kompleksnim algoritmima. Programi za prepoznavanje glasa pretvaraju razgovore u tekst za daljnju obradu. Sustav VOICECAST može uhvatiti individualne glasovne uzorke, pa se tako mogu pratiti svi razgovori pojedine osobe.

Praktički neprestano, Echelon obrađuje milijune poruka na sat, a velika većina tih poruka se izbacuje nakon što je pročitana u sustavu. Poruke koje rezultiraju "pogotkom" šalju se agentima raznih UKUSA agencija. Poruke se tada obilježavaju četveroznamenkastim kodom koji predstavlja izvor ili subjekt poruke (npr. 5535 za japanski diplomatski komunikacijski promet, 8182 za komunikacije u kojima se spominje tehnologija šifriranja ...), kao i datum, vrijeme i kodni naziv baze. U zaglavlju poruke se stavlja kodno ime odabrane agencije: ALPHA-ALPHA (GCHQ), ECHO-ECHO (DSD), INDIA-INDIA (GCSB), UNIFORM-UNIFORM (CSE) i OSCAR-OSCAR (NSA). Tada se sve te poruke šalju svakom agencijskom štabu preko glavnog računalnog sustava PLATFORM. Svaka poruka se klasificira jednim od naziva: MORAY (tajna), SPOKE (tajnije nego MORAY), UMBRA (strogo povjerljivo), GAMMA (rusko presretanje) i DRUID (službe prosljeđuju članicama koje nisu pod UKUSA ugovorom).

Dakle, prava snaga sustava Echelon nije mogućnost hvatanja svake poruke, razgovora, faxa ili e-maila, nego njegova sposobnost da uhvati i raščlani samo one bitne tajnim službama. Dakako, čitav ovaj sustav je još uvijek strogo čuvana tajna i sukobljava se s mnogim vladama i udrugama, ali dolazi do izražaja tek kada se vide neki od rezultata. Otkrivanje raketa na Kubi 1962. godine, hvatanje terorista otmičara broda Achille Lauro, otkrivanje upletenosti Libije u bombaškom napadu u diskoteci u Berlinu kada je poginuo jedan Amerikanac i mnogo drugih zadataka koji su prekriveni šutnjom i u omotnicama "strogo povjerljivo", upućuju na to da su sustavi poput ovog ipak korisni, barem za nacionalnu sigurnost SAD-a.

Posljednja saznanja su da je sustavom Echelon dnevno moguće uhvatiti preko tri milijarde telefonskih razgovora, fax poruka, e-mailova i drugih komunikacija. Što se tiče interneta, podaci govore da je više od 90% prometa koji se njime odvija pod nadzorom sustava Echelon. Čitav ovaj sustav možda se čini skup i kompliciran, ali probajte zamisliti koliko bi ljudi trebalo sudjelovati u prisluškivanju komunikacijskog prometa samo jedne države, pa bila to i mala Hrvatska. Do brojke se lako dolazi - pola stanovnika nego sada u njoj živi. Na sličan je način funkcionirao bivši Sovjetski Savez, gdje je mnogo ljudi bilo zaposleno u tajnim službama, vojsci i policiji, gdje su se susjedi međusobno prisluškivali i špijunirali. Tim ljudima je, naravno, trebalo osigurati plaće i oni nisu mogli obavljati druge poslove. stoga su sustavi poput Echelona vrijedni uloženog truda, a najviše novca, za koji se točno zna u kolikoj je mjeri potrošen i još se naveliko troši.

Stoga, treba imati na umu, da nitko nije imun na prisluškivanje. Dolaskom GSM mobilnih telefona većini je laknulo, jer se oni ne mogu tako lako prisluškivati kao 099 mobiteli, koje možete slušati običnim UKW prijemnikom čija cijena ne prelazi cijenu samog mobitela koji se prisluškuje. Međutim, niti GSM nije imun na prisluškivanje.

Kad je filipinskog predsjednika Josepha Estradu, već dobrano upletenog u brojne skandale početkom listopada 2000. godine guverner Luis Sinsong na konferenciji za novinare u prestižnome Clubu Filipino, u blizini glavnoga grada Manile, javno okrivio i za primanje basnoslovnih iznosa mita, politička kriza u toj otočkoj državi dosegla je vrhunac. I dok su sudionici press konferencije još raspravljali o detaljima guvernerove objede, Estradini odani ljudi u policijskome aparatu parkirali su pred klubom neupadljiv Toyotin kombi opremljen najsuvremenijim prislušnim uređajima i istog trenutka stavili pod nadzor mobilne telefone više stotina ljudi, uglavnom senatora, državnih odvjetnika i novinara. Nakon Estradina svrgnuća, parlamentarni odbor koji je ispitivao korumpiranost filipinskog predsjednika i ljudi koji su ga okruživali obznanio je mnogobrojne, više godina brižno prikrivane dokumente o slučajevima masovne uporabe prislušnih uređaja proizvedenih u Njemačkoj. Na jednom od saslušanja pred Odborom general Panfilo Lacson, u međuvremenu uhićeni šef filipinske policije, otkrio je uobičajenu praksu povremenih šoping-tura u daleku Njemačku, gdje su za Estradine vladavine kupovani najsuvremeniji uređaji za prisluškivanje fiksnih i mobilnih telefona. Potrošeni iznosi premašivali su pola milijuna dolara, a glavni opskrbljivač bila je minhenska telekomunikacijska tvrtka Rohde & Schwarz.

Uz ostale drangulije Filipinci su u Münchenu kupili i takozvani IMSI-Catcher GA900 i GA901, koji istražitelji i prisluškivatelji na svim stranama svijeta neobično cijene. Kratica IMSI označava International Mobile Subscriber Identity (međunarodni identitet mobilnog pretplatnika), i u stvari je broj koji se dodjeljuje svakome mobilnom uređaju. Zahvaljujući tome, IMSI-Catcher simulirajući baznu stanicu hvata i prisluškuje sve signale mobitela i tek nakon provjere šalje ih dalje u mrežu. O stvarnim sposobnostima tog uređaja i njegovim tehničkim karakteristikama pred filipinskim Odborom svjedočio je Edgar Ablan, voditelj prodaje u manilskoj filijali tvrtke Rohde & Schwarz. Prema njegovom iskazu, IMSI-Catcher uspješno "pokriva" područje od 5 km uokolo bazne stanice, a vrlo djelotvorno se nadopunjuje s uređajem nazvanim Digital Directional Finder, kojim se u svakome trenutku pojedini mobilni uređaj može pozicionirati.

Prema nekim indicijama što ih navodi njemački tisak, nakon terorističkog napada na njujorški World Trade Center, i u Njemačkoj je proveden iscrpan nadzor nad vlasnicima mobilnih telefona u koji je bio uključen IMSI-Catcher. O tome da uporaba tog uređaja zakonski nije definirana, već se dopušta samo zahvaljujući nepreciznosti nekih zakonskih odredaba, još uvijek se vode žustre rasprave.

Osim pravilnika, prislušnim uređajima i njihovom uporabom za kontrolu mobitela koje koriste navodni prijestupnici, intenzivno su zaokupljeni i oni koji se bave pružanjem usluga mobilne mreže. Christian Schwolow, glasnogovornik njemačke Telekomunikacijske kompanije D2, kritizirao je uporabu IMSI-Catchera te ustvrdio da on šteti mreži, jer se koristi frekvencijama koje tvrtka plaća. Schwolowljev kolega Philipp Schindera iz tvrtke T-Mobil smatra kako nije isključeno da se prislušnim uređajem mreža može i potpuno onesposobiti. Prema njegovim riječima, borba protiv terorizma, unatoč svoj svojoj opravdanosti, može prouzročiti i nesagledive štete, jer, primjerice, dok policajci lovom na signale kriminalaca opterećuju mrežu, običan građanin može biti spriječen u nastojanjima da dozove hitnu medicinsku pomoć.

Policijski istražitelji su, međutim, svakodnevno izloženi i svojevrsnoj utrci u naoružanju, jer kriminalci prakticiraju u kratkome razdoblju promijeniti nekoliko mobitela. Berlinska je policija, navodno, kod tamošnjeg šefa kokainske mafije otkrila čak 16 različitih mobitela i pre-paid kartica. Da bi kriminalcima i doslovce u svakome trenutku mogli biti za petama, kriminalistički inspektori najčešće skenere cjelokupnog frekvencijskog područja, najrazličitije goniometre i ostale prislušne uređaje ugrađuju u policijska vozila, koja potom radi neupadljivosti opskrbljuju običnim registracijskim pločicama i oboje različitim izmišljenim komercijalnim natpisima. Uspješno i s kriminalističkog aspekta korisno prisluškivanje mobitela ne može se obavljati za pisaćim stolom, nego samo na terenu. Bez obzira koji mobitel i koju karticu osumnjičenik koristi, istražitelji će njegov korisnički broj (IMSI) saznati čim prođe pored policijskog vozila.

Medalja, dakako, ima i svoje naličje. Naime, policijski simulator bazne stanice nepogrešivo će registrirati ne samo mobitel prijestupnika nego i sve ostale, čak i slučajnih prolaznika, te time omogućiti i njihovo praćenje. Ministri pravosuđa njemačkih saveznih pokrajina još 2000. godine su zahtijevali zakonsku regulativu uporabe IMSI-Catchera. Chriastian Frank, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa u pokrajini Schleswig-Holstein u svojim je istupima opetovano naglašavao kako je takav uređaj novina koja se kvalitativno bitno razlikuje od dosadašnjih uobičajenih metoda prisluškivanja telefonskih razgovora, te zbog toga iziskuje potpuno novu zakonsku podlogu.

No, njemački policijski istražitelji svoje majstorstvo u prisluškivanju telefona dokazali su još mnogo prije najnovijih terorističkih napada u New Yorku. Godine 1999. ciljano su prisluškivali više od 12600 osoba, tvrdi časopis Connect. Ta je brojka zastrašujuće velika u odnosu na broj prisluškivanih osoba u SAD-u, gdje je među 240 milijuna građana, prema službenom Wiretap Reportu policija nadzirala telefonske razgovore samo 1190 osoba. Njemačka javnost zato upozorava na opasnost od "lavine prisluškivanja koja je svake godine sve veća". Upravo tim riječima Jürgen Welp, umirovljeni profesor pravnih znanosti iz Münstera, poziva na provjeru uspješnosti prisluškivanja, te tvrdi da nakon olakog izdavanja odobrenja za prisluškivanje kriminalistička obrada uglavnom završava bez ikakvog konkretnog rezultata.

Na nedorečenosti hrvatskih pravnih propisa kojima bi se trebalo regulirati prisluškivanje telefonskih razgovora, još je u ljeto 1999. godine, upozorio dr. Davor Krapac, u Hrvatskom ljetopisu za kazneno pravo i praksu, čiji je glavni urednik. Prema njegovom mišljenju, veliko područje takozvane preventivne policijske djelatnosti, na kojem dolazi do značajnih ograničavanja temeljnih ljudskih i ustavnih prava, nije regulirani na način na koji to predviđaju međunarodni dokumenti koje je Hrvatska potpisala. Postoje brojni naputci pojedinih ministarstava, ali oni nikako ne mogu zamijeniti zakone, smatra dr. Krapac.

Vrlo je vjerojatno da su dobri kupci minhenske tvrtke Rohde & Schwarz i naši prvi susjedi Slovenci. Kada su 6. siječnja 1998. godine u pola bijela dana dvojica pripadnika slovenske obavještajne službe uhićena na hrvatskome teritoriju u Dubravi Križovljanskoj, u njihovom je Volkswagenu Transporteru 2,4D pronađen veći broj uređaja za elektroničko izviđanje i protuelektroničko djelovanje. Obavještajci su prekršajno kažnjeni i protjerani, kasnije je protiv njih pokrenut i kazneni postupak, a vozilo je zaplijenjeno i tek je nakon tri godine vraćeno slovenskome Ministarstvu obrane. Nikada nigdje nije podrobnije objašnjeno kakvim je sve uređajima slovenski špijunski kombi bio opremljen i što je to Slovence tako jako zanimalo u hrvatskim telekomunikacijama. Činjenica da je hrvatska strana ipak vratila sve što je bilo zaplijenjeno, daje slutiti da u vozilu i nisu bili instalirani neki posebno zanimljivi ili najnoviji proizvodi, već najvjerojatnije samo dobro poznati uređaji kakvima raspolažu i državne službe s ove strane Sutle, ili čak i stariji. Dakako da su to samo pretpostavke, jer vrsta i suvremenost prislušnih uređaja kojima hrvatska država bdije nad svojom sigurnošću i sigurnošću svojih građana predstavlja tajnu i o njima se ne može dobiti nikakve službene podatke. A da se telekomunikacije prisluškuje sasvim je izvjesno. Povremeno se oko toga podigne i malo prašine, ali se ona vrlo brzo slegne ili pomete pod tepih.

U jesen 1998. godine, zagrebački političar dr. Krešimir Franjić uskovitlao je prašinu svojim javno izrečenim tvrdnjama da se njegov mobitel prisluškuje. Čak je naveo i telefonski broj 385-167 s kojeg se to prisluškivanje, navodno, provodi. Iako su sumnje dr. Franjića imale posebnu "težinu", jer je on obavljao dužnost dopredsjednika Gradskog odbora Hrvatske narodne stranke, do kraja razjašnjene nisu bile nikada. Telefonski broj koji je on očitao na zaslonu svog mobitela, i za kojeg je tvrdio da je prisluškivačev, bio je nepostojeći, a telekomunikacijski su stručnjaci tvrdili da je riječ o pozivima preko stare analogne centrale, kod kojih se pozivatelj ne može identificirati. Prema njihovom prilično logičnom tumačenju, prve tri znamenke (385) pozivni su broj za Hrvatsku, a četvrta (1) za grad Zagreb. Posljednje dvije znamenke (67) najvjerojatnije uistinu pripadaju telefonskom priključku s kojeg su pozivi dr. Franjiću dolazili, ali to je premalo da bi se pozivatelj mogao locirati i identificirati. Uostalom, nejasna je i stvarna potreba za takvim načinom prisluškivanja doktorovog mobitela, jer ga se špijunirati moglo i puno jednostavnije, djelotvornije i profesionalnije.

Nije dr. Franjić jedini koji je posumnjao da netko prisluškuje njegove telefonske razgovore. Sjetite se akademika Vlatka Pavletića koji je u vrijeme dok je bio predsjednik Hrvatskog državnog sabora javno ustvrdio da se prisluškuju čak i telefoni u njegovom saborskom uredu. dokaze za to nije mogao podastrijeti, baš kao što ih ne možete ni vi sami, kad ponekad usred telefonskog razgovora smatrate potrebnim prekinuti, najčešće riječima "Radije nemojmo o tome preko telefona".

Uz različite "lovce" koje državni službenici upotrebljavaju na trošak proračuna vlastite ustanove, hrvatski koncesionari telefonskih mreža obvezni su, prema postojećem Zakonu o telekomunikacijama, na zahtjev ovlaštene osobe staviti na raspolaganje tehnička sučelja i pružiti pomoć sudu, državnom odvjetništvu, policiji i vojsci, u ostvarivanju njihova nadzora komunikacije korisnika usluge. Sve to samo u okviru njihove ovlasti propisane posebnim propisima i u skladu s odgovarajućom rezolucijom Vijeća Evropske zajednice. I druge države imaju takve ili slične odredbe. Prema njemačkom Zakonu o telekomunikacijama (TKG) tamošnji su koncesionari obvezni o svom trošku organizirati i provoditi načine i mjere nadzora, a slično je i kod Austrijanaca. Točne brojke telefonskih pretplatnika obuhvaćenih tom zakonskom odredbom operateri, dakako, ne otkrivaju, ali se Georg Pölzl, ravnatelj austrijskoga Max.mobila, ipak potužio kako je njegova tvrtka u mjere nadziranja mreže, koje je zahtijevalo austrijsko Ministarstvo unutarnjih poslova, investirala između 4,3 i 10 milijuna maraka.

Arsenal kojim se prisluškivanje i nadzor telefonskih priključaka može provoditi prilično je velik:

- Izraelska tvrtka Comverse Infosys u suradnji sa svojom sestrinskom tvrtkom Syborg Informationssysteme iz Buxbacha u njemačkoj pokrajini Saarland, isporučuje opremu za prisluškivanje u kompletu koji se kao nadzorni centar priključuje na ključna mjesta mrežnih operatora

- Izraelska tvrtka Teletron predstavlja najmoderniju prislušnu tehniku organa sigurnosti i pripadnika tajnih službi, te je jedan od poznatijih dobavljača prislušnih uređaja za potrebe telekomunikacijskih kompanija i institucija koje se bave nadzorom u svim dijelovima svijeta. Sa jednom radnom stanicom njihovog prislušnog sustava Octopus FTMRS 60D može se istovremeno nadzirati i do 120 telefonskih priključaka. Svestrani sustav monitoringa nadzire sve vrste telefonskih razgovora, pa čak i telefaksa, a također memorira i pohranjuje razgovore i razmijenjene poruke. Sva snimljena konverzacija može se naknadno preslušavati i analizirati. Sustav se sastoji od središnje radne stanice i više operatorskih radnih jedinica. Manja inačica Octopusa omogućava prisluškivanje 30 telefonskih priključaka i oko 1000 sati snimanja.

- Siemensov prislušni sustav LIOS omogućuje na jednome mjestu istovremeni nadzor i do 10000 korisnika

- Tvrtka Netline Technologies iz Tel Aviva, utemeljena od bivšeg izraelskog obavještajca, isporučuje GSMtooth, uređaj kojim se na manjim udaljenostima može pozicionirati mobitel

- Ista tvrtka također, za nevjerojatnu cijenu od samo 1000 dolara nudi na tržištu C-Guard Cellular Firewall. Taj je uređaj velik poput kutije cigareta, a namjena mu je onemogućavanje funkcioniranja svih mobitela u određenom prostoru. Na taj način mobiteli se mogu prisilno isključiti u crkvama, koncertnim dvoranama, restoranima, ali i u bolnicama u kojima bi mogli prouzročiti smetnje u funkcioniranju medicinskih elektroničkih aparata, primjerice, inkubatora ili kardijalnih monitora

Za takve blokatore mobilne komunikacije posebice velik interes pokazuju arapske države. Prije nekoliko godina je država Bahrain kupila 5000 takvih uređaja, uz službeno tumačenje kako njima želi osigurati mir u džamijama. Sve više traženu tehniku za blokiranje mobilnih telefona nudi i tvrtka Cell Block Technologies iz Manchestera, i ti čak na Internetu, uz cijenu od 158 dolara po uređaju. Na Tajvanu se može kupiti i džepne blokatore, s kojima uporabu mobitela u svojoj blizini može onemogućiti baš svatko, tko to poželi. A tvrtka Uptron iz indijskoga grada Lucknowa u svojoj ponudi hvali se tehnikom koja mobilne telefone blokira čak u krugu od gotovo 2 km. Uporaba uređaja koji onemogućavaju mobilno telefoniranje u SAD-u je zakonom zabranjena, a zapriječena kazna iznosi 11 tisuća dolara i jednu godinu zatvora. Na upit novinara, njemačko nadležno Ministarstvo telekomunikacija i pošte u tom pogledu prilično je šturo priopćilo kako "takvi uređaji na podliježu Zakonu o telekomunikacijama, pa zbog toga ne mogu dobiti radnu frekvenciju niti dozvolu za uporabu". I u Hrvatskoj je nabava, postavljanje ili uporaba radijskih uređaja (a blokatori mobitela po svojoj osnovnoj konstrukciji upravo to i jesu) bez unaprijed pribavljenih dozvola zapriječena kaznom, za pravnu osobu čak do 400 tisuća kuna.

Uređaji za blokadu mobitela u Izraelu nisu zabranjeni. Malim tehničkim trikom čak ih je moguće primijeniti i na samo određene mobitele. Većina proizvođača iz ostalih država u tehničkim opisima svojih blokatorskih proizvoda upotrebljava formulacije koje pružaju dojam da je onemogućavanje mobilnih telefonskih uređaja sastavni dio uobičajenog sprječavanja kriminalnih djelatnosti, jer se njima djelotvorno blokiraju mobiteli kriminalcima, teroristima ili otmičarima. Prema izjavi Daniela Keelyja, IBM-ovog savjetnika za sigurnost i zaštitu podataka, moderni blokatori mogu se programirati tako da onemogućavaju samo određene mobitele, ali i obratno, da samo određenim mobitelima dopuštaju uporabu.

Veliko iznenađenje u stručnim krugovima izazvala je 2001. godine najava tvrtke Rohde & Schwarz kako po cijeni od 6300 maraka može isporučiti mobitel koji je nemoguće prisluškivati. Riječ je o uređaju Siemens S35i dodatno opremljenim kodiranom zaštitnom tehnikom, koja ne dozvoljava "razbijanje". Siemensov glasnogovornik Stefan Böttinger tvrdi da "čak niti tisuću Pentium računala za deset milijuna godina ne bi moglo razotkriti ključ kojim su razgovori kodirani". Nameće se dvojba, kako razumno i bez tendencioznih primisli objasniti činjenicu da proizvođači prislušnih uređaja odjednom propagiraju protuuređaje, kojima se i njihove vlastite IMSI-Catchere može uspješno izbjeći. U Siemensu otklanjaju bilo kakvu insinuaciju i tvrde da će mobitele zaštićene od prisluškivanja prodavati samo državnim ustanovama i institucijama, a ne privatnim osobama, te će primjenjivati vrlo strogu proceduru ispitivanja podobnosti potencijalnih kupaca.

TopSec GSM je u stvari Siemensov model S35i, u koji je tvrtka Rohde & Schwarz ugradila posebak kriptografski modul. Visok stupanj zaštite od prisluškivanja omogućava kombinacija asimetričnog algoritma s kodom duljine 1024 bita kojim se odabire vrsta koda, te simetričnog algoritma od 128 bita kojim se govor kodira. Kodiranje razgovora uključuje se pritiskom na tipku "Crypto" preko odgovarajuće tipke za prečice (Softkey). Sve ostalo događa se samo od sebe: uređaj pokreće uzimanje podataka i za 15-ak sekundi razmijeni kodove. Kao i svi ostali, i kodirani se razgovori mogu u bilo kojem trenutku prekinuti pritiskom na tipku za kraj veze. Po završetku razgovora iskorišteni se kod odmah briše, a to, uz njegovu veličinu, predstavlja i dodatni sigurnosni faktor. Uz kodiranje TopSec GSM ima kao dodatnu opciju i mogućnost autorizacije. Posebnim softwareom mogu se formirati zatvorene skupine korisnika, koji međusobno mogu komunicirati samo sa svojih mobitela i unutar svoje skupine.

TopSec GSM prikladan je za kodiranu govornu komunikaciju na frekvencijskim područjima od 900 i 1800 MHz. Osim između dva TopSec GSM mobilna telefona kodiranjem zaštićeni telefonski razgovori mogu se voditi i s priključkom u fiksnoj telefonskoj mreži, ali uz uvjet da se ISDN priključak zaštiti još jednim proizvodom iz TopSec segmenta. To je TopSec 703+, kojim se mogu kodirati svi razgovori u Euro-ISDN-u. Sa TopSec GSM mobilnim telefonima može se, dakako, s bilo kojim drugim korisnikom voditi i potpuno obične, nezaštićene razgovore.