Zviježđa
Kroz stoljeća, ljudi su koristili zvijezde za pomoć pri navigaciji kroz otvorena mora ili pustinje i znali kada trebaju posijati i obrati žetvu. Stari ljudi su koristili pojave i nestajanja određenih zvijezda tokom godine kako bi označili promjene godišnjih doba. Kako bi si pojednostavili čitanje ovog zvjezdanog kalendara, grupirali su prepoznatljive oblike svijetlih zvijezda, u zviježđa.
Koliko zviježđa postoji ? Astronomi službeno priznaju 88 zviježđa koja pokrivaju cijelo nebo sjeverne i južne hemisfere. Trenutno, 14 muškaraca i žena, 9 ptica, dva insekta, 19 životinja, 10 vodenih stvorenja, dva kentaura, jednu kosu, zmiju, zmaja, letećeg konja, rijeku i 29 pokretnih objekata predstavljaju noćno nebo (ukupan broj je preko 88 zbog toga što neka zviježđa uključuju više od jednog stvorenja). Treba znati da imena tih zviježđa baš i ne odgovaraju najbolje stvarnim oblicima koje predstavljaju. Oni koji su im dali ta imena više su to radili iz simbolike a ne doslovno da predstavljaju omiljene životinje i junake, nešto poput zvjezdanog "popisa slavnih".
Tko ih je izumio ? Naši moderni sistemi zviježđa dolaze od starih Grka. Najstariji poznati opis zviježđa dolazi od spjeva po imenu Phaenomena, napisanog 270 pr.n.e. od strane grčkog pjesnika Aratusa. Međutim jasno je iz pjesme da spomenuta zviježđa datiraju mnogo prije Aratusovog vremena. Ne znamo točno gdje, kada i tko ih je izumio. Prvi trag koji nalazimo jest da Aratusova zviježđa ne uključuju ona sa južnog nebeskog pola (točka nebeskog svoda točno iznad Zemljinog južnog pola) zbog toga što je to područje neba uvijek bilo ispod horizonta, tadašnjih crtaća zviježđa. Iz veličine ovog ne iscrtanog dijela neba, možemo odrediti da su oni koji su "izmislili" ta zviježđa živjeli negdje oko 36-tog stupnja sjev. zemljopisne širine - dakle južno od Grčke, sjeverno od Egipta i slično zemljopisnoj širini starih Babilonaca i Sumerana. Dodajmo tome da mjesto bez ucrtanih zviježđa nije baš točno na južnom nebeskom polu. Naime, zbog pomaka Zemljinog kuta rotacije, pozicija nebeskih polova se mijenja polako tokom vremena - pojava poznata kao precesija. Dio koji nije označen se nalazi na mjestu gdje se je južni nebeski pol nalazio otprilike 2000. godine pr.n.e. Ovaj datum odgovara vremenu Babilonaca i Sumera. Iz toga se čini da Grčka zviježđa potječu od Sumera i Babilonaca. Od tamo se je znanje o zviježđima nekako proširilo do Egipta, gdje su pak Grci mogli čuti o zviježđima te pisati o njima. Godine 150-te, grčki znanstvenik Ptolomej je objavio knjigu, poznatu po arapskom imenu, Almagest, koja je sadržavala pregled Grčkog znanja o astronomiji, uključujući i katalog od 1022 zvijezde, sa procjenama njihove svjetlosti, stavljenih u 48 zviježđa. Ovih 48 zviježđa je stvorilo osnove naših modernih sistema zviježđa. Tokom godina, astronomi su dodavali zviježđa kako bi popunili praznine između Ptolomejevih figura i mapirali do tada neoznačene dijelove neba blizu južnog nebeskog pola. Najveći doprinosi novih zviježđa dolaze od Nizozemskog kartografa Gerardusa Mercatora, te Pietera Keysera i Fredericka de Hautmanna, moreplovaca sa prvih trgovačkih ekspedicija u Istočnu Indiju tokom ranih 1600-tih. Poljski astronom Johannes Hevelius (god. 1690) i Francuski astronom Nicolas Louis de Lacaille (god. 1750) su popunili preostale praznine sjevernog i južnog neba.
Postoje li zastarjela zviježđa ? Tokom stoljeća, neki astronomi su pokušavali davati imena zviježđima po sebi ili pak po svojem kralju kako bi mu se podilazili. Ovo je doseglo vrhunac tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Svega ih je par preživjelo duže od astronoma koji su im dali imena i može ih se vidjeti na antiknim kartama neba. Primjerice, god. 1678-me, Edmond Halley je izmislio zviježđe zvano Robur Carolinum ili pak Charles Oak, u čast engleskog kralja Charlesa II. No to zviježđe nije dugo trajalo, posebno nakon što je odbijeno od francuskog astronoma Lacaillea u njegovim mapama južnog neba. Godine 1754-te, engleski prirodoslovac i satiričar John Hall je izmislio trinaest zviježđa baziranim na ne baš popularnim životinjama poput žabe, pijavice, pauka, crva i puža. Srećom, iako su zamišljene kao šala, nitko ih nije upotrijebio. Na prvom sastanku godine 1922. internacionalna astronomska unija (IAU), tijelo zaduženo među ostalim i za davanje imena nebeskim objektima je službeno prihvatilo listu od 88 zviježđa koja danas koristimo. Točne granice između zviježđa, koje se protežu izvan samih figura, su postavljene godine 1930, tako da svaka zvijezda, maglica ili galaksija, bez obzira koliko slabo vidljiva, sada leži unutar granica nekog od zviježđa. Tako da danas pojam zviježđe se ne odnosi toliko na oblik zvijezda unutar neke figure, koliko se odnosi na dio određenog područja neba. Odakle dolaze pojedina imena zvijezda ? Stari Grci su imali tradiciju da daju imena zvijezda po njihovom položaju u zviježđu. Primjerice, Ptolomej se poziva na jednu zvijezdu imenom: "najcrvenija zvijezda na južnom oku", zvijezda koju mi znamo kao Aldeberan u zviježđu Taurusa (Bika). Međutim ti opisi mogu biti i dosta zamršeni. Ptolomej jednu zvijezdu proziva "najsjevernija zvijezda od dvije bliske zvijezde iznad malog štita na krmi", dakle zaista nezgrapno ako pokušate naučiti imena zvijezda. Kada je Al-Sufi, jedan od najvećih arapskih astronoma objavio svoju verziju Ptolomejevog Almagesta u desetom stoljeću, on je uveo mnogo individualnih imena zvijezda. Stoljećima su naime arapski beduini davali imena svijetlim zvijezdama - primjerice Aldebaran i Betelgeuse. Mnoga originalna značenja imena su zaboravljena, čak i u doba Al-Sufia, no neki su direktni prijevodi Ptolomejevih opisa. Primjerice, zvijezda po imenu Fomalhaut dolazi od arapske riječi "usta južne ribe" koje je pak Ptolomei opisao u svom Almagestu.
Nakon desetog stoljeća, radovi Ptolomeja i drugih su bili predstavljeni Europi od strane islamskih Arapa, a Grčke knjige su bile prevede sa Arapskog na Latinski, znanstveni jezik današnjice. Kako slijedi, mi poznamo Ptolomejev rad iz arapskog prijevoda, Almagesta, a ne iz originalnog Grčkog naslova. A to objašnjava zašto imamo sustav Grčkih zviježđa sa Latinskim imenima koja sadržavaju zvijezde s arapskim imenima.
Dali su sve zvijezde unutar zviježđa jednako udaljene od nas ? Naravno, ne. Osim par iznimki, zvijezde unutar zviježđa nemaju nikakve međusobne veze. One su na potpuno različitim udaljenostima od Sunca. Slučajna poravnanja zvijezda su stvorila te oblike koje mi vidimo na nebu.
Dali su ta zviježđa trajna ? Stari astronomi su često govorili o "nepromjenjivim zvijezdama", koje su zadržavale stalnu poziciju na nebu. I zaista, zvijezde djeluju kao da su stalno na istom mjestu; oblici koje one daju izgledaju gotovo slično danas kao što su izgledali prije 3000 godina. Međutim zvijezde se pomiču u odnosu na Sunce i to brzinama od par kilometara u sekundi. No, kako su one jako daleko, trebati će tisuće generacija da se vidi određena promjena u obliku zviježđa. No tokom vremena ona će se promijeniti. Zbog pomicanja zvijezda unutar zviježđa, kod primjerice Velikog Medvjeda, on će nakon 50,000 godina dosta promijeniti svoj oblik u odnosu na sadašnji. Mi ćemo svakako zadržati ista imena za zviježđa, čak i ako zvijezde promjene svoje pozicije, jer na kraju, zviježđa su produkt ljudske mašte a ne prirode.
Autor
teksta: |
