Da bismo se mogli snaći na noćnom nebu, služimo se zvijezdanim kartama i atlasima. Ovakvih karata ima različitih vrsta i veličina, od jednostavnih, preglednih karata koje prikazuju cijelo vidljivo nebo sa samo nekoliko stotina najsjajnijih zvijezda, pa do atlasa s mnoštvom detaljnih karata i više od 250 000 ucrtanih zvijezda. Svaki od tih atlasa i karata ima svoje prednosti i nedostatke. Velike pregledne karte neba obično imaju problema s projekcijom nebeske kugle na ravni papir, pa su zviježđa u blizini ruba karte izobličena po obliku i veličini. S druge strane, atlasi s mnoštvom karata od kojih svaka prikazuje samo mali djelić nebeske kugle, nemaju tih problema jer je svaka karta nacrtana u odgovarajućoj projekciji ali su zato preglomazni za nošenje na promatranja. U pravilu se uvijek počinje od preglednih karata na kojima se lakše orijentirati, pa se onda uz njihovu pomoć određuje koju kartu detaljnijeg atlasa treba koristiti za daljnji rad.

Najveći broj karata i atlasa koristi za prikazivanje položaja nebeskih objekata nebeski koordinatni sustav u kojem zvijezde miruju, tzv. ekvatorski koordinatni sustav. Izuzetak su pregledne karte koje prikazuju izgled cijelog vidljivog nebeskog svoda u dani trenutak za neko mjesto na Zemlji. Ovakve karte neki puta koriste horizontski koordinatni sustav.

Ekvatorski koordinatni sustav odgovara zemljopisnom koordinatnom sustavu. Zamislimo da kroz Zemljin ekvator položimo ravninu i produljimo je tako da siječe nebesku kuglu. Na taj način dobili smo na nebeskoj kugli veliki krug koji nazivamo nebeski ekvator. Produljimo li sada Zemljinu os do nebeske kugle, dobit ćemo nebeske polove, sjeverni i južni. "Širina" zvijezde mjeri se na isti način kao i zemljopisna širina, dakle od nebeskog ekvatora prema sjevernom nebeskom polu od 0^o do +90^o, odnosno od ekvatora prema južnom nebeskom polu od 0^o do -90^o. U astronomiji se ovako mjerena ``širina'' zvijezde naziva deklinacija i označava se sa d (čitaj delta) ili DEC.

Zbog Zemljine vrtnje oko vlastite osi, meridijani koje dobijamo kao sjecište ravnine zemljinih meridijana i nebeske kugle, putuju po nebeskoj kugli i naprave jedan puni krug za vrijeme od jednog zvjezdanog dana. "Dužina" zvijezda u ovakvom koordinatnom sustavu neprestano se mijenja i naziva se satni kut zvijezde, a mjeri se od mjesnog meridijana u smjeru zapada, od 0 do 24 sata. Budući da mjesni meridijan ovisi o mjestu promatranja, i satni kut jedne te iste zvijezde određen u istom trenutku za dva mjesta na zemljinoj površini je različit. Zbog svega ovog, ovaj koordinatni sustav ne koristi se za crtanje karata i atlasa neba. Ako je naš teleskop montiran na ekvatorsku montažu koja posjeduje koordinatne krugove, možemo željeni objekt naći namještanjem njegovih trenutnih mjesnih ekvatorskih koordinata.

Da bi se ove teškoće izbjegle, koristi se sustav meridijana koji je na nebeskoj kugli nepomičan, pa koordinate zvijezda više ne ovise o mjestu i vremenu opažanja. Doduše, nama kao promatračima se sad čini da meridijani rotiraju zajedno s nebeskim svodom, ali kao što znamo to je samo privid, posljedica toga da se u stvari mi vrtimo zajedno s našom zemaljskom kuglom. "Dužina" se u ovom koordinatnom sustavu, koji se naziva ekvatorski koordinatni sustav, mjeri od početnog meridijana u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, dakle u suprotnom smjeru od satnog kuta. Kao početni meridijan odabran je nebeski meridijan koji prolazi proljetnom točkom, a "dužina" zvijezde mjerena od njega naziva se rektascenzija i mjeri se u satima od 0 do 24 sata. Rektascenzija se označava sa a ili RA. Sigurno ste primijetili da se i satni kut i rektascenzija mjere u satima. Ovaj način mjerenja kuta na nebeskoj kugli potiče od vremena kad su se rektascenzija i satni kut zvijezda određvali tako da se mjerilo vrijeme proteklo od prolaza zvijezde kroz meridijan. Pošto jedan okret nebeske kugle traje 24 sata, lako je naći vezu između sati i stupnjeva jer je:

Jednostavne pregledne karte neba najčešće su kružnog oblika i prikazuju cijelu nebesku polutku, ili čak i veći dio nebeske kugle. Kod ovakve projekcije nebeski pol nalazi se u središtu karte, a nebeski ekvator na rubu. Zviježđa su točno prikazana samo u blizini pola. Što se zviježđe nalazi bliže ekvatoru, to je izduženije i veće. Ova izobličenja postaju izrazito velika, ako se na karti prikazuje i dio druge nebeske polutke. Različite zidne karte i vrteće karte neba crtane su u ovakvoj projekciji i obično imaju ucrtane zvijezde do 4. ili 5. zvjezdane veličine.

Kod detaljnijih karata neba ova projekcija koristi se samo za prikaz okoline nebeskih polova, dok se za ostale dijelove nebeske kugle koriste druge projekcije. Detaljne karte uvijek prikazuju manji dio nebeske kugle pa su izobličenja mala i uglavnom neprimjetna. Ovakve karte ujedno prikazuju i zvijezde slabijeg sjaja, često i one koje nisu vidljive golim okom. Najbolji današnji atlasi neba ovog tipa prikazuju zvijeze do oko 9. veličine. Pored zvijezda najčešće su ucrtani i ostali objekti koje se nalaze na nebu, npr. razne maglice, zvjezdani skupovi i sl. Posebno su označene dvojne i promijenjive zvijezde, ucrtane granice zviježđa, Kumova slama i sl. Ovako velik broj informacija neki puta smanjuje preglednost karata pa je neke atlase zaista teško koristiti, o čemu kod nabave treba voditi računa.

Recimo još nekoliko riječi o sjaju zvijezda. Već su stari Grci zvijezde podijelili prema sjaju u 6 razreda. Zvijezde 1. razreda, ili kako danas kažemo 1. veličine, su najsjajnije a zvijezde 6. veličine jedva su vidljive golim okom u vedrim noćima bez mjesečine. Moderna astronomija zadržala je ovaj način opisivanja sjaja zvijezda i točno odredila razliku u sjaju između pojedinih razreda. Tako je zvijezda 1. veličine 2.5 puta sjajnija od zvijezde 2. veličine, zvijezda 2. veličine 2.5 puta sjajnija od zvijezde 3. veličine, itd. Primijetimo da se razlike u sjaju kod zvjezdanih veličina MNOŽE a ne zbrajaju! Tako je zvijezda 1. veličine 2.5´ 2.5´ 2.5´ 2.5´ 2.5=100 puta sjajnija od zvijezde 6. veličine. Uz to se pokazalo da je sjaj nekoliko zvijezda veći od 1. veličine pa su uvedene nulta i negativne zvjezdane veličine. Kako je sjaj zvijezda moguće vrlo toćno mjeriti, on se danas izražava decimalnim brojevima pa tako najsjajnija zvijezda nebeskog svoda, Sirius, ima sjaj od -1.46 zvjezdane veličine. Za naše potrebe možemo i dalje zvjezdane veličine zaokruživati na cijele brojeve.

Na slijedećim stranicama nalaze se karte neba s ucrtanim zvijezdama do 5.2 zvjezdane veličine. Koordinate zvijezda dane su za godinu 2000 kako je to danas uobičajeno. Podaci o zvijezdama uzeti su iz kataloga sjajnih zvijezda (Bright Star Catalogue, 5. elektronsko izdanje). Ovo je standardni katalog sjajnih zvijezda koji koriste astronomi. Prvi puta sastavljen je daleke 1903. godine i od tada se stalno ispravlja i nadopunjava. Mjerilo karata je 1.8 mm po stupnju u sredini karte.

Ove karte nisu sasvim jednake onima u velikim atlasima neba. Odmah ćete primijetiti da su izostavljene oznake i imena zvijezda, granice zviježđa, maglice. U stvari, sve te podatke morate unijeti u njih sami. Na taj način svaki će korisnik karata stvoriti vlastiti atlas neba i pri tome savladati osnove astrognozije, odnosno orijentacije na noćnom nebu. S druge strane, korištena je neuobičajeno fina podjela zvijezda po sjaju. Zvijezde su u ovom atlasu podijeljene u grupe od po pola zvjezdane veličine, a ne kako se to obično radi, u grupe od cijele zvjezdane veličine. Ovakva fina podjela daje karte neba koje mnogo bolje odražavaju prave odnose između sjaja pojedinih zvijezda. Karte su zamišljene za učenje snalaženja na noćnom nebu pod vodstvom nastavnika, ali uz nešto više truda mogu se koristiti i samostalno. U ovom drugom slučaju bit će potrebna neka karta neba koja sadrži imena zvijezda i oblike zviježđa. Za početak mogu poslužiti i pregledne karte iz 2. dijela ove knjige i vrteća karta koju ste sami izradili. Ako ih koristite, obratite pažnju na to da su karte na idućim stranicama nešto veće (mjerilo preglednih karata je 1.5 mm po stupnju) i da prikazuju mnogo više zvijezda od preglednih karata. Pregledne karte prikazuju samo zvijezde sjajnije od 4.5 veličine. Granice zviježđa za amaterski rad nisu od posebne važnosti pa ih nije potrebno ucrtavati. To je inače opsežan posao od kojeg i iskusne nebeske kartografe često zaboli glava.

Upotrijebimo li kod dopunjavanja karata olovke u boji, uz malo pažnje dobit ćemo vrlo lijepe karte neba koje smo sami izradili i koje nitko drugi nema! Npr, istaknimo galaktički ekvator plavom, a ekliptiku žutom bojom, ucrtajmo zviježđa crvenom ili zelenom, itd. Pri tome je preporučljivo karte u knjizi ne dirati, već od njih izraditi fotokopije po kojima ćemo raditi. U slučaju greške ili oštećenja možemo u tom slučaju uvijek izraditi novu kopiju od netaknutog originala u knjizi.