Kad smo savladali orijentaciju na noćnom nebu u tolikoj mjeri da bez znatnijih teškoća možemo osim Velikog i Malog medvjeda pronaći i nekoliko sjajnijih zviježđa koja su u tom trenutku vidljiva, vrijeme je da pokušamo za promatranje upotrijebiti neki manji instrument. Za to je svakako najpodesniji običan dalekozor. Naime malo povećanje i relativno veliko vidno polje dalekozora mnogostruko olakšavaju pronalaženje objekata na nebu u usporedbi s teleskopima koji zbog većeg povećanja imaju znatno manja vidna polja.

Dalekozori se u pravilu označavaju "produktom" dva broja, npr. 6´ 30 ili 10´ 50. Prvi broj označava povećanje dalekozora, a drugi promjer objektiva u milimetrima. Tako, naprimjer, oznaka 10´ 50 znači da taj dalekozor ima povećanje 10 puta a da su mu objektivi promjera 50 milimetara. Često se pored ova dva broja navodi i vidno polje dalekozora, najčešće u metrima na udaljenosti od 1 kilometra, ali način opisivanja vidnog polja nije na žalost standardiziran. Ako ga ima, obično je oblika 80m/1000m ili 80m/1km, što znači da u vidno polje stane objekt veličine 80 m, udaljen od nas 1 km. Kod engleskih i američkih dalekozora umjesto metara stoje stope i jardi pa se moramo latiti matematike da ih pretvorimo u nama razumljive mjerne jedinice.

Ovaj način opisivanja veličine vidnog polja ima smisla kod dalekozora jer se oni uglavnom koriste danju za promatranje objekata na zemlji: športskih priredbi, krajolika, životinja i sl. U astronomiji se vidno polje opisuje isključivo u kutnoj mjeri. Zbog vrlo velike i u pravilu nepoznate udaljenosti do nebeskih objekata ne možemo udaljenosti na nebeskoj kugli mjeriti metrima kao na Zemlji, već samo kutevima između smjerova u kojima vidimo pojedine objekte na njoj. Vidno se polje u astronomiji mjeri u stupnjevima i minutama. Na sreću tu nema većih problema jer za kuteve od nekoliko stupnjeva ili manje možemo lako iz jednog načina izražavanja vidnog polja prijeći na drugi uz pomoć jednostavne približne formule:

vidno polje (^o) = 0.0573 ´ vidno polje u m na 1 km

Na primjer, ako dalekozor ima vidno polje od 80m/1km, uz pomoć gornje formule lako nalazimo

vidno polje (^o) = 0.0573 ´ 80 = 4.6^o

Sad je vrijeme da objasnimo i pojam prividnog vidnog polja. Ako je vidno polje našeg dalekozora 4.6^o a dalekozor ima povećanje od 10´ , onda kod gledanja kroz dalekozor taj kut vidimo povećanim deset puta. Kad gledamo kroz dalekozor, čini nam se da je vidno polje dalekozora 46^o. Ovaj povećani vidni kut naziva se prividni vidni kut. Povećanje optičkih instrumenata nam kazuje koliko puta većim nam izgleda vidni kut kad gledamo kroz optički instrument. Za malene kuteve (nekoliko stupnjeva ili manje) možemo slobodno reći da dalekozor za toliko puta približava udaljene objekte.

Kad se dalekozor koristi danju, najvažnije je njegovo povećanje i vidno polje. Otvor objektiva dalekozora kod dnevnog gledanja nije toliko važan. Razlog leži u tome što svaki optički instrument, pa tako i dalekozor, sve svjetlo koje ulazi u objektiv sakuplja u malen kružić svjetla iza okulara. Ovaj kružić naziva se izlaznim otvorom instrumenta. Kod gledanja kroz instrument zjenica oka poklapa se s izlaznim otvorom jer samo u tom slučaju vidimo cijelo vidno polje. U to se lako možemo uvjeriti ako glavu namjerno polagano udaljavamo od okulara. Vidjet ćemo da se rub vidnog polja gubi i da vidimo sve manji i manji dio vidnog polja. Izlazni otvor možemo lako vidjeti ako instrument okrenemo prema nekom svijetlom objektu, npr. dnevnom nebu (DALEKO OD SUNCA!) i iza okulara držimo komadić paus papira. Micanjem papira od ili prema okularu nađemo mjesto na kojem se na papiru najoštrije ocrtava krug svjetla koje izlazi iz njega. Našli smo izlazni otvor instrumenta, a s malo spretnosti možemo mu izmjeriti veličinu. Promjer izlaznog otvora kod svih optičkih instrumenata jednak je promjeru objektiva podijeljenim s povećanjem instrumenta.

Na primjer, dalekozor 6´ 30 ima izlazni otvor promjera

Većina dalekozora ima izlazni otvor promjera oko 5 mm, rjeđe nešto manji. Kako je promjer zjenice oka danju obično između 2 i 3 mm, on je manji od izlaznog otvora objektiva. U tom slučaju zjenica odbacuje svjetlo koje dolazi s rubova objektiva, pa zato veličina objektiva dalekozora danju nije toliko važna. Međutim, kad se dalekozor koristi u uvjetima slabije rasvjete dešava se se da zjenica bude veća od izlaznog otvora dalekozora. U tom slučaju sve svjetlo koje objektiv sakuplja ulazi u oko, pa kako veći objektiv sakupi više svjetla, bit će u uvjetima loše rasvjete bolji od manjeg jer će slika biti svjetlija. Kako je promjer zjenice oka noću između 7 i 8 mm, to dalekozori namijenjeni gledanju kod slabe rasvjete imaju izlazne otvore ove veličine. Veći izlazni otvori nemaju smisla jer u tom slučaju opet zjenica određuje količinu svjetla koje ulazi u oko. Najpopularniji dalekozor ovog tipa je dalekozor karakteristika 7´ 50 (izlazni otvor 7 mm).

Za dnevnu upotrebu najčešće se izrađuju dalekozori izlaznog otvora veličine 5 mm, dakle 6´ 30 kao najpopularniji, i nekoliko većih modela, npr. 7´ 35, 8´ 40 i 10´ 50. Nisu rijetki ni dalekozori nešto većih povećanja, dakle sa izlaznim otvorima manjim od 5 mm. To su najčešće dalekozori 8´ 30, 12´ 40 ili 12´ 50. Veličine izlaznih otvora ovih dalekozora za vježbu odredite sami. Na tržištu se mogu naći dalekozori većih otvora objektiva i većih povećanja, ali su njihove cijene znatno više. Pored toga, ovi dalekozori vrlo su glomazni i ne mogu se koristiti bez stalka.

Da ukratko ponovimo, kad je zjenica oka manja od izlaznog otvora instrumenta, ona određuje količinu svjetla koje ulazi u oko. U tom slučaju slika je jednako svijetla kao i kad se promatra golim okom, ako zanemarimo male gubitke svjetla u samom instrumentu. Kad je pak zjenica veća od izlaznog otvora instrumenta sve svjetlo koje ulazi u instrument, ulazi i u oko. Sad količinu svjetla određuje promjer objektiva pa će veći objektiv dati svjetliju sliku. Slika je uvijek tamnija od one gledane prostim okom. Što je razlika veličina zjenice i izlaznog otvora veća, to je slika tamnija.

Razlog leži u tome da se ista količina svjetla zbog povećanja prividno raspoređuje na veću površinu. Ovo kod dnevnog gledanja nije tako uočljivo, jer je količina svjetla velika i oko se lako prilagođava smanjenju rasvjete slike. Kod noćnog gledanja, kad je količina svjetla malena, slabi objekti mogu postati pretamni da bi se mogli uočiti. Stoga za promatranje objekata slabog sjaja treba koristiti velike izlazne otvore, po mogućnosti približno jednake promjeru zjenice oka prilagođenog na tamu.

Cijela ova priča odnosi se na tzv. plošne objekte, dakle na one objekte koji imaju primjetne dimenzije. Primjeri takvih objekata su Mjesec, Kumova slama, razne maglice i sl. Ako je objekt tako malen da ni uz povećanje instrumenta nema zamjetne dimenzije već izgleda kao sićušna točka, on se naziva točkastim objektom. Primjer takvog objekta su zvijezde koje i kod najvećeg povećanja ostaju točkaste. Planeti promatrani golim okom također su točkasti objekti, ali se oni uz odgovarajuće povećanje mogu razlučiti, tj. pokazati disk primjetnih dimenzija. U tom slučaju oni postaju plošni objekti.

oka, sve svjetlo točkastog objekta koje je ušlo kroz objektiv promatrač vidi sakupljeno u točku. To znači da će slika točkastog objekta biti jednako sjajna, bez obzira na upotrebljeno povećanje. Ovdje dolazi do jedne zanimljive pojave. Naime, noćno nebo nije sasvim crno, već posjeduje vlastitu vrlo slabašnu svjetlinu. Ta svjetlina potiče od prirodnih izvora i od raspršenog svjetla umjetne rasvjete (što je naročito primjetno u blizini velikih naselja). Ona je dovoljna da i kod velikih povećanja ocrta rub vidnog polja instrumenta. Rasprostirući se preko cijelog neba, također je plošni objekt, pa će veće povećanje smanjiti svjetlinu noćnog neba, dok će sjaj zvijezda ostati nepromijenjen. Radi toga se slabe zvijezde lakše uočavaju. Ova pojava odavno je poznata i primjenjuje se kod opažanja slabih zvijezda.

Kod svakog instrumenta dio svjetla koje pada na objektiv gubi se u njemu. Kao prvo, na svakoj površini leće mali dio svjetla reflektira se i on je izgubljen. Nadalje, staklo od kojeg su napravljene leće također upija dio svjetla. A i prašina na površinama leća odbija nešto malo svjetlosti. Zbog toga je svjetlina slike koju instrument stvara manja od one teoretski predviđene. Kod modernih instrumenata gubici zbog refleksija, koji su daleko najveći, smanjeni su nanošenjem posebnih (antirefleksnih) slojeva na leće. Ovi slojevi znatno smanjuju dio odbijenog svjetla, a leće imaju plavičast ili zelenkast izgled i otuda potiče naziv ``plava'' optika.

Kad zvjezdano nebo promatramo prostim okom, vidno polje nam je između 40^o i 50^o. Sa tako velikim vidnim poljem lako se orijentiramo i nalazimo zvijezde i objekte koji nas zanimaju. Automatski ih dovodimo u sredinu vidnog polja oka gdje je oštrina vida najveća. Instrumenti koji povećavaju sliku uglavnom imaju prividni vidni kut također između 40^o i 50^o, što odgovara vidnom polju oka. Međutim, zbog povećanja je pravi vidni kut smanjen onoliko puta koliko iznosi povećanje instrumenta. To znači da je pravi vidni kut instrumenta znatno manji od vidnog kuta prostog oka. Već i kod malih povećanja, koja se kod dalekozora kreću između 6 i 12 puta, pravi vidni kut smanjen je na samo nekoliko stupnjeva. Kod većih povećanja situacija je još gora: teleskopi i kod najmanjeg povećanja rijetko dostižu vidni kut od jednog stupnja. Prisjetimo li se da je kutna veličina Mjeseca oko pola stupnja bit će nam jasno kako mali dio neba takvim instrumentom možemo vidjeti. U tome leži glavni problem koji će nas od sada nadalje stalno pratiti, a to je pronalaženje objekata na nebu. Jer, da bismo ga vidjeli, objekt moramo prvo pronaći! Što je vidno polje našeg instrumenta manje i sjaj objekta slabiji, ovaj problem je izraženiji. Većina objekata koje bismo željeli vidjeti tako je slabog sjaja da nisu vidljivi prostim okom...

Ako je Mjesec vidljiv, usmjerimo dalekozor prema njemu. On će se pojaviti u vidnom polju, ili će ga biti lako nači pomicanjem dalekozora lijevo--desno i gore--dolje. Mjesec je naročito pogodan za vježbe ove vrste, a uz to je njegovo vječito promjenjivo lice već i kod najmanjeg povećanja prepuno detalja. Tu su mora, planine, krateri... Osim Mjeseca promatrajmo planete: Merkur, Veneru, Mars, Jupiter ili Saturn, a zanimljive će nam biti i dvojne zvijezde, npr. Mizar. Mnoštvo sjajnijih maglica, počevši od Velike spiralne maglice u Andromedi, Orionove maglice, Plejada, skupova h i c u Perzeju, Jaslica u Raku pa sve do sjajnijih objekata iz NGC kataloga oduševit će nas svojim izgledom. Da, dobro ste pročitali!

Promatranje uvijek započnimo izoštravanjem instrumenta. Prvo na sjajnijim, a kasnije i na slabijim zvijezdama namjestimo najbolju oštrinu slike za svako oko posebno. Oštrinu s vremena na vrijeme kontrolirajte, jer se zbog zamora oka oštrina vida često puta polagano mijenja. Neoštra slika umara i iscrpljuje. Nosimo li naočale, pokušajmo promatrati bez njih. Samo u slučaju da imamo vrlo jaku dioptriju, koja se ne može popraviti namještanjem dalekozora, ili da nosimo jake cilindre, bolje je promatrati s naočalama.

No, što je sad? Tek smo počeli promatrati a ruke već drhte i slika nikako da se smiri! Iako dalekozor na prvi pogled ne izgleda težak, u stvari ga je vrlo teško duže vremena držati mirnim, pogotovo u nepovoljnom položaju gledanja prema gore. Uz to, zajedno sa slikom, on povećava i drhtanje ruku. Ako je povećanje veće od desetak puta, titranje slike je toliko izraženo da se takav instrument ne može koristiti bez stalka. Kod dalekozora možemo si pomoći tako da se naslonimo na neki stabilni oslonac, npr. stablo ili zid. Za objekte visoko na nebu možemo upotrijebiti ležaljku iz koje ćemo promatrati iz ležećeg ili poluležećeg položaja. Ležaljka je svakako preporučljiva za objekte čija je visina iznad horizonta veća od oko 45^o. Ne zaboravimo se dobro utopliti!

Ako se objekt ne može vidjeti prostim okom, nađimo na karti neba neku zvijezdu u njegovoj blizini koju lako možemo vidjeti bez dalekozora i prema kojoj ćemo se orijentirati. Ako ona stane u vidno polje dalekozora zajedno s traženim objektom, najveći dio posla je riješen. Za tu svrhu je dobro od komada kartona izrezati masku sa okruglom rupom veličine koja odgovara vidnom polju dalekozora u mjerilu karte koju koristite. Ako karta nema posebno označeno mjerilo, upotrijebimo skalu deklinacije na sredini karte. Nemojmo se iznenaditi ako dobijemo vrlo mali kružić. On nam najzornije pokazuje koliko je zapravo maleno vidno polje našeg instrumenta. Pomicanjem maske po karti lako možemo odrediti što se sve može odjednom naći u vidnom polju instrumenta i u kojem smjeru treba tražiti željeni objekt kad se jednom pronađe zvijezda koju smo upotrijebili za orijentaciju. Za ovu svrhu bolji su detaljniji atlasi neba koji imaju karte u većem mjerilu, i po mogućnosti ucrtane zvijezde barem do 7. zvjezdane veličine. U tom slučaju možemo planirati i cijeli put do objekta. Počevši od neke sjajne zvijezde, pa preko slabih zvjezdica koje se prostim okom ne vide, stižemo do traženog objekta. Ova metoda skakanja sa zvijezde na zvijezdu, kad se jednom uvježba, vrlo je efikasna i uz njenu pomoć možemo naći sve objekte koji su vidljivi dalekozorom. Tu je najvažnija vježba i iskustvo koje vježbanjem stićemo. Ne zaboravimo da se tijekom noći smjerovi na nebu zbog rotacije nebeskog svoda mijenjaju. Isto tako se može dogoditi da traženi objekt nije vidljiv dalekozorom. Ako nakon nekoliko pokušaja uvijek završimo na istom mjestu, za koje smo sigurni da je to mjesto gdje bi objekt trebao biti, tada je on najvjerojatnije pretaman da bi se mogao vidjeti. Sada je trenutak da svoja iskustva razmjenimo s drugim amaterima.

U slijedeće dvije tablice uneseno je stotinjak nebeskih objekata koje je moguće opažati dalekozorom. Neke od njih bit će vrlo lako opaziti, dok su neki na samoj granici mogućnosti dalekozora i test su kvalitete dalekozora i vještine promatrača. Mnogi se iz svjetlom zagađenih gradova ne mogu opaziti. Tablice nisu ni izdaleka kompletne, ali kad uspijemo vidjeti barem dio objekata iz njih već ćemo i sami naučiti kako da ih proširimo novim objektima prema svojim željama i mogućnostima vašeg dalekozora.

Na ovoj su karti imena većih formacija, uglavnom mora, napisana velikim slovima a njihovi nazivi prevedeni su na naš jezik. S druge strane, imena kratera pisana su malim slovima i nisu prevođena jer se mjesečevi krateri nazivaju po poznatim osobama iz ljudske povijesti a vlastita imena se, kao što to znamo, ne prevode. Recimo još i to da su i četiri hrvatska znanstvenika počašćena imenima kratera na Mjesecu: na vidljivoj strani Mjeseca (sigurno znate da nam Mjesec uvijek okreće istu stranu!) su krateri Bošković, Brenner i Tesla, a na onoj drugoj, za nas nevidljivoj strani, je i krater Mohorovičić.