Vrteća karta zvjezdanog neba korisno je pomagalo za orijentaciju na noćnom nebu i za planiranje promatranja. Sastoji se od okrugle zvjezdane karte sa skalom datuma na njenom obodu i pokretne maske. Na maski je izrezan eliptični otvor koji predstavlja horizont. Sama maska je pričvršćena na nepokretni dio karte tako da se može okretati oko nebeskog pola koji je smješten u središtu karte. Na obodu maske ispisano je mjesno vrijeme promatranja (0 do 24 sata). Karta se namješta tako da se vrijeme promatranja, ispisano po obodu maske, poklopi s datumom promatranja otisnutim po rubu nepomičnog dijela karte. Kad je to učinjeno, unutar horizontske maske nalazi se dio karte koji prikazuje zvjezdano nebo vidljivo u tom trenutku.

Kod ljetnog vremena treba paziti jer ga treba umanjiti za 1 sat. Pored toga, vrteća karta mora biti konstruirana za zemljopisnu širinu mjesta promatranja inače neće davati točan izgled zvjezdanog neba. S obzirom na to da se radi o priručnom pomagalu manje točnosti, karta konstruirana za jednu zemljopisnu širinu može se bez problema koristiti za sva mjesta čija se zemljopisna širina ne razlikuje od širine za koju je karta napravljena za više od oko 5^O.

Ispravno namještena karta prikazuje cijelu trenutno vidljivu nebesku polukuglu. Ako je držimo iznad glave tako da smjer juga označen na horizontskoj maski okrenemo prema jugu, položaj i smjerovi zviježđa ucrtanih na karti poklapat će se približno sa njihovim položajem na nebeskom svodu u tom trenutku. Zviježđa blizu sredine maske bit će u okolini zenita, dok ćemo zviježđa u blizini ruba maske naći u odgovarajućem smjeru uz horizont.

Pošto vrteća karta prikazuje više od polovine cjelokupnog nebeskog svoda, neizbježna su izobličenja oblika zviježđa ucrtanih na nju. Ova izobličenja to su veća što je zviježđe bliže rubu karte, tako da ono izgleda izduženije i veće nego u stvarnosti.

Vrteća karta može se koristiti za početnu orijentaciju na nebeskom svodu jer nam daje grube smjerove u kojima se trenutno pojedina zviježđa nalaze. Ona je, međutim, posebno korisna u slučajevima kada promatranja nekog objekta planiramo unaprijed. Tada nam ona pokazuje na kojem dijelu nebeskog svoda će taj objekt u trenutku promatranja biti. Za orijentaciju na nebeskom svodu izobličenja zviježđa na karti i nisu tako bitna, jer je najvažnije kako visoko nad horizontom i u kojem smjeru se objekt nalazi u trenutku promatranja.

Kad se uz pomoć vrteće karte odrede objekti koji će u trenutku opažanja biti u povoljnom položaju, za daljnji rad koriste se detaljnije karte i atlasi neba, a isto vrijedi i za traženje objekata za vrijeme samog opažanja.

Izrada vrteće karte

Jednostavnu vrteću kartu možemo sami izraditi. Na slikama 2. i 3. prikazani su dijelovi jedne takve vrteće karte. Kartu (slika xx) fotokopiramo i zalijepimo na tvrdu podlogu, npr. na karton ili tanju šper--ploču. U središtu karte (označena je križićem) probušimo rupicu promjera 3-4 mm. Kroz nju ćemo kasnije provući vijak kojim ćemo povezati kartu i masku. Za spajanje karte i maske nabavimo jedan maleni vijak (M3 ili M4) dužine desetak mm, s maticom i dvije podložne pločice. Promjer rupice na karti treba biti jednak promjeru vijka. Umjesto vijka možemo upotrijebiti i zakovicu, najbolje aluminijsku ili bakrenu jer se one najlakše zakivaju. Uz zakovicu nam trebaju dvije podložne pločice.

Prvo na skalu datuma, koja se nalazi uz obod karte u pripadajuće kućice upišemo imena mjeseci, a možemo označiti i datume. Početak siječnja označen je s dvije bliske crte na desnoj strani karte. Kako skala datuma ide u smjeru kazaljke na satu, prva kućica lijevo od te oznake pripada mjesecu siječnju, druga veljači itd. Kraće crtice unutar kućica označavaju svaki peti dan u mjesecu, dakle 5, 10, 15, 20, i 25. dan tog mjeseca. Kod mjeseci sa 31 danom, oznaka za 30. dan je ispuštena.

Oko skale datuma točkicama je označena skala rektascenzije. Njen početak (0h) je označen sa dvije deblje točke smještene jedna iznad druge u dnu karte. Skala rektascenzije ide od 0 do 24 sata u smjeru kazaljke na satu. Deblje točke označavaju pune sate, a tanje točkice periode od po deset minuta unutar pojedinih sati. Na karti označimo pune sate, a oznake desetica minuta možemo ostaviti neoznačenima. Ako želimo, možemo na neki način (npr. bojom) istaknuti oznake za 30 minuta unutar svakog sata.

Da bi karta bila korisnija i preglednija, potrebno je još označiti važnija zviježđa i sjajnije zvijezde. Prvo pronađimo na vrtećoj karti likove Velikih kola i Malog medvjeda. Oni se nalaze u blizini središta karte. Sjevernjača se gotovo poklapa sa križićem koji označava središte karte. Spojimo međusobno sjajnije zvijezde ovih likova kako je to učinjeno na kartama iz 2. dijela ove knjige. Najzgodnije je za tu svrhu upotrijebiti olovke ili flomastere u boji. Pažljivo napišimo i imena likova i označimo Sjevernjaču. Pomažući se i dalje kartama iz 2. dijela, pronalazimo redom i ostala zviježđa i označimo ih na vrtećoj karti. Na kraju podlogu karte možemo obojiti plavom bojom, istaknuti ekliptiku i Kumovu slamu crvenom ili žutom bojom, itd. Tako ćemo dobiti lijepu vrteću kartu koja će biti jedinstvena. Ako pogriješimo, fotokopiramo original iz knjige još jednom, pa ponovimo crtanje!

Kad smo dovršili kartu, prelazimo na izradu maske, tj. pokretnog dijela vrteće karte. Najbolje je masku izraditi iz tvrde prozirne folije. Ona se u nuždi može izrezati i iz kartona. No u tom slučaju ne vidimo dio neba ispod horizonta i ne možemo određivati trajanje sumraka. Nabavimo stoga komad čvršće prozirne folije, npr. grafofoliju. Za crtanje po njoj treba nam i tanji flomaster za pisanje po folijama koji se ne briše. Ako ga nemate, zamolite nastavnika u školi da vam ga posudi. Uz nešto veći trošak i masku možemo fotokopirati na posebnu tzv. termo--foliju. U tom slučaju postupak precrtavanja maske otpada.

Foliju položimo preko slike maske (slika xx). Flomasterom pažljivo precrtamo horizontsku masku, skalu sati po obodu maske i sve ostale linije i oznake sa slike. Pri tome pazimo da se folija ne pomakne. Pogriješimo li, možemo pogrešku obrisati komadićem vate namočene u alkohol. Na kraju uz oznake sati (duže crte) upišemo vrijeme promatranja.Pri tome se 12 sati (podne) nalazi točno ispod točke juga horizontske maske, a skala sati ide u smjeru SUPROTNOM od kazaljke na satu, dakle udesno. Kraće crtice označavaju polovice sati i njih možemo ostaviti neobilježene.

Na kraju prenesimo oznake strana svijeta uz rub maske. Tu koristimo međunarodne oznake, dakle W za zapad, E za istok i N za sjever. Točka juga (oznaka S) radi preglednosti nije označena a nalazi se na suprotnoj strani od točke sjevera. Obratite pažnju na to kako je linija istok-zapad na karti zakrivljena. Ova zakrivljenost lijepo ocrtava izobličenja koja su prisutna kod svakog tipa karte neba koja pokušava prikazati više od polovice cijele nebeske kugle. Na ovoj karti prikazano je više od tri četvrtine nebeske kugle! U sredini maske probušimo rupicu za vijak.

Preostalo nam je još izraditi pokazivač, ali to je prava igra! Jednostavno ga kao i masku precrtamo na komadić prozirne folije i izrežemo po rubu. Na kraju probušimo rupicu na mjestu označenom križićem.

Vijak s jednom podložnom pločicom umetnemo kroz rupicu na karti tako da mu se glava i pločica nađu s donje strane karte. Na vijak nataknemo pokazivač, onda masku, dodamo preostalu podložnu pločicu i sve skupa učvrstimo maticom. Naša vrteća karta je završena! Ako se kod korištenja karte matica stalno odvija, stavimo na vijak malo tankog papira pa maticu silom navrnimo na vijak preko papira. Ne pomogne li ni to, možemo maticu zalijepiti, ili otežati njeno okretanje tako da čekićem lagano oštetimo navoj vijka.

Približan trenutak izlaska ili zalaska Sunca odredimo tako da pokazivač namjestimo na datum za koji želimo odrediti ove podatke. Kako se Sunce giba po ekliptici, njegov položaj na karti određen je presjecištem crte pokazivača i ekliptike ucrtane na karti nizom točkica. Inače, svaka točkica odgovara jednom stupnju ekliptičke dužine. Pazeći da se pokazivač ne pomakne, masku karte okrećemo tako dugo dok istočni horizont ne dotakne mjesto gdje se taj dan Sunce nalazi. Sa karte pored datuma opažanja očitamo vrijeme koje odgovara vremenu izlaska Sunca za taj dan. Trenutak zalaska Sunca odredimo na isti način, tako da na položaj Sunca dovedemo zapadni horizont maske i opet očitamo vrijeme zalaska. Ne zaboravimo kod toga da smo dobili vrijeme izlaska i zalaska Sunca u mjesnom vremenu, i to za idealni horizont bez zapreka!

Vrijeme od zalaska Sunca do potpune tame, kada se već vide i najslabije zvijezde, naziva se astronomski sumrak. Slično, vrijeme od prvih tragova zore do izlaska Sunca naziva se astronomska zora. Uzima se da astronomski sumrak završava kad se Sunce spusti 18^O ispod obzora. Ova visina Sunca ispod obzora označena je na masci s dva luka ispod zapadnog i istočnog obzora maske. Kraj astronomskog sumraka odredimo na isti način kao i trenutak zalaska Sunca ali sad umjesto obzora maske na mjesto na ekliptici gdje se taj dan Sunce nalazi dovedemo onaj luk od 18^O ispod horizonta. Isto tako odredi se i trenutak početka astronomskog svitanja.

Položaj planeta (i Mjeseca) možemo približno odrediti uz pomoć vrteće karte ako se prisjetimo da se ova nebeska tijela uvijek gibaju u blizini ekliptike. Prvo u astronomskim tablicama nađemo nebeske koordinate planeta (rektascenziju i deklinaciju) za taj dan. U stvari nam je potrebna samo rektascenzija. Pokazivač namjestimo na rektascenziju planeta (skala rektascenzije je vanjska skala karte) pa je položaj planeta približno određen sjecištem linije pokazivača i ekliptike. Vremena izlaska i zalaska sad odredimo kao i kod Sunca.

Određivanje trenutka prolaska nebeskih objekata

Kaže se da je neko nebesko tijelo u prolasku u trenutku kad prelazi preko mjesnog meridijana sa istočnog na zapadni dio nebeske kugle. U tom trenutku nebesko tijelo ima najveću visinu nad horizontom pa se često kaže i da nebesko tijelo kulminira. Kod cirkumpolarnih tijela, koja su toliko blizu nebeskom polu da na danoj zemljopisnoj širini ne zalaze nego stalno kruže iznad horizonta, situacija je složenija jer tijekom dana ta tijela dva puta prelaze nebeski meridijan. Prelazak s istočnog dijela nebeske kugle na zapadni kod cirkumpolarnih se tijela naziva gornja kulminacija, i tada je tijelo najviše nad horizontom. Pola dana kasnije tijelo prelazi sa zapadnog dijela nebeske kugle na istočni i u tom trenutku je najniže nad horizontom. Sam trenutak prelaska kroz meridijan sad se naziva donja kulminacija.

Da bi odredili trenutak prolaska nekog nebeskog objekta moramo prvo odrediti njegov položaj na karti. Sa rektascenzijom tu problema nema, a deklinacija nam i ne treba jer sva nebeska tijela sa istom rektascenzijom istovremeno prolaze kroz meridijan.Kad dakle pokazivač namjestimo na rektascenziju objekta, okrećemo masku tako dugo dok se meridijan (linija N-S u sredini maske) ne poklopi s njime. Na obodu karte sad su uz datume u godini vremena prolaska tog nebeskog objekta za svaki dan!

Treba samo dakle očitati vrijeme prolaska koje se nalazi uz datum opažanja. Prisjetite se i provjerite da svaki idući dan objekt prolazi kroz meridijan 4 minute ranije!

Želimo li imati veću vrteću kartu, možemo kod fotokopiranja njenih dijelova zatražiti da oni budu povećani na veličinu papira A3. Na ovaj način možemo izraditi vrteću kartu oko 1.4 puta veću od ove u knjizi. No, masku najčešće nećemo moći kopirati na foliju odgovarajuće veličine pa ćemo je morati precrtati na već opisani način. U svakom slučaju, prije nego što potrošimo novac za skuplje kopiranje na veći papir, izradimo barem jednu vrteću kartu u njenoj originalnoj veličini.

Nepokretni dio vrteće karte. Na karti su ucrtane sve zvijezde do 4.5 zvijezdane veličine.

Maska vrteće karte (gore) i pokazivač (dolje).