Došlo je eto vrijeme i za naše prvo promatranje. Nalazimo se na promatračkom mjestu u sumrak. Danje svjetlo postupno slabi i na nebu se pojavljuju prve zvijezde. Da bismo ih upoznali, moramo se naučiti snalaziti na noćnom nebu. Već od davnina grupe sjajnijih zvijezda pridružili su ljudi likovima iz života, bajki ili legendi da bi si olakšali snalaženje među njima. Takve grupe zvijezda nazvane su zviježđima. Najsjajnije zvijezde dobile su vlastita imena, od kojih mnoga i danas koristimo. Na nekima jezik lomimo, jer imena zvijezda najčešće potiču iz arapskog, grčkog ili latinskog jezika. Pored toga, sjajnije zvijezde pojedinih zviježđa označavaju se malim slovima grčke abecede koja se po svoja prva dva slova naziva alfabet.

Zviježđa i danas koristimo za orijentaciju na nebeskom svodu. Zvijezde koje čine pojedino zviježđe povezujemo međusobno zamišljenim linijama da bi si lakše predočili njihovu međusobnu povezanost. Po neki puta produžujemo u mislima spojnicu dviju zvijezda do mjesta gdje se nalazi treća zvijezda ili neki drugi objekt koji želimo naći. Ovaj dio astronomije, pravi nebeski putopis, naziva se astrognozija.

Slika1: Izgled sjevernog neba 15. srpnja krajem sumraka (oko 23 sata po ljetnom vremenu). Dno karte odgovara horizontu a vrh području zenita. Točkicama je označena sredina Kumove Slame (tzv. galaktički ekvator).

Naš put po nebeskom svodu započet ćemo od zviježđa u blizini sjevernog nebeskog pola, jer se ona iz naših krajeva uvijek vide nad horizontom. Nazivamo ih cirkumpolarnim zviježđima jer nikad ne zalaze, stalno kružeći oko sjevernog nebeskog pola. Okrenimo se dakle u smjeru sjevera i pogledajmo zvjezdano nebo na toj strani svijeta. Prvo moramo pronaći lik Velikih kola kojeg čini sedam najsjajnijih zvijezda iz zviježđa Velikog medvjeda. Kako su to ujedno i najsjajnije zvijezde u ovom dijelu neba, Velika kola lako je pronaći u svako doba godine. U ljetnim mjesecima nalaze se Velika kola otprilike u pravcu sjeverozapada na oko pola puta od horizonta do zenita a ruda im stoji gotovo uspravno prema gore. Lik Velikih kola upotrijebit ćemo da pronađemo ostala zviježđa sjevernog neba. Vjerojatno najpoznatije pravilo astrognozije je ono o pronalaženju Sjevernjače uz pomoć Velikih kola. Naime, produžimo li spojnicu zadnje dvije zvijezde Velikih kola, koje se nazivaju Merak i Dubhe (čitaj Dube), za oko pet puta u smjeru od Meraka preko Dubhea, naići ćemo na usamljenu sjajnu zvijezdu. Ona se naziva Sjevernjača (Polara, Polaris) jer se nalazi u neposrednoj blizini sjevernog nebeskog pola. Sjevernjača je trenutno od stvarnog pola udaljena otprilike za prividni promjer Mjeseca, što je toliko malo da najčešće možemo uzeti da ona pokazuje stvarni smjer sjevera.

Sjevernjača je najsjajnija zvijezda u zviježđu Malog medvjeda. Nastavimo li još malo u istom smjeru, naići ćemo na zviježđe Cefeja čije najsjajnije zvijezde tvore lik kućice, koja u ljetnim mjesecima leži postrance, s krovom čiji vrh otprilike pokazuje prema Sjevernjači. U ovom zviježđu nalazi se poznata promijenjiva zvijezda d (čitaj delta) Cefeja, po kojoj se cijela vrsta takvih zvijezda naziva cefeide. Cefeide su zvijezde koje pravilno pulsiraju (mijenjaju svoju veličinu) i zbog toga im se mijenja sjaj. Period pulsiranja d Cefeja je 5 dana 8 sati i 53 minute i u tom vremenu joj se sjaj mijenja oko 2.6 puta.

Vratimo se još malo Velikim kolima. Srednja zvijezda u rudu kola, nazvana Mizar, višestruka je zvijezda. U njenoj neposrednoj blizini nalazi se zvijezdica Alkor (od arapskog jahač) koju ljudi oštrog oka mogu vidjeti prostim okom. Arapi su je koristili za određivanje oštrine vida. Sam Mizar i najmanji dalekozor rastavlja na dvije podjednako sjajne zvijezde, tako da je to jedna od najljepših višestrukih zvijezda na nebu.

Krenemo li od Mizara preko Sjevernjače na drugu stranu naići ćemo na vrlo lijepo zviježđe Kasiopeja. Njenih pet najsjanijih zvijezda tvori lik slova "W" ili "M", kako vam već drago. U ovom zviježđu nalazi se otvoreni skup zvijezda NGC 7789 (tj. 7789. maglica upisana u tzv. NGC katalog maglica) koji se u tamnim noćima lako može vidjeti već i manjim dalekozorom kao svijetla magličasta mrljica. Otvoreni skupovi nakupine su zvijezda u našoj galaksiji koje su zajedno nastale i koje zajedno putuju kroz svemir. Ovakvi skupovi mogu imati od samo nekoliko zvijezda pa do više tisuća zvijezda. NGC 7789 sadrži oko 900 zvijezda vrlo slabog sjaja.

Ispod Kasiopeje na sjeveroistočnom nebu uspinje se zviježđe Perzeja u kojem treba upozoriti na zvijezdu Algol, jednu od najpoznatijih pomrčinski promjenjivih zvijezda. Svakih 2 dana 20 sati i 53 minute potamni ova zvijezda na nakoliko sati za oko tri puta. Algol, ili Vražja zvijezda, u stvari je sistem od dvije zvijezde koje kruže jedna oko druge. Kad tamnija od njih pokrije onu sjajniju mi to vidimo kao pad svjetline Algola. U sumaglici uz horizont ispod Perzeja gubi se najsjajnija zvijezda cirkumpolarnog neba, Kapela, glavna zvijezda velikog zviježđa Kočijaš. Iznad Cefeja, gotovo u zenitu, nalazi se zviježđe Labuda, koje se zbog oblika križa što ga čini njegovih šest najsjanijih zvijezda često naziva i Sjeverni križ (slika cirkumpolarnog neba ne prikazuje sve zvijezde Sjevernog križa!). Najsjanija zvijezda u Labudu naziva se Deneb.

Nalazimo li se daleko od izvora umjetnog svjetla, te ako je nebo potpuno vedro i bez mjesečine, vidjet ćemo i srebrnasti sjaj Kumove slame (Mliječnog puta) koji tvore bezbrojne slabe zvjezdice naše galaksije. Njezina sredina oznaćena je na karti točkicama. Vidimo da u ovom dijelu neba Kumova slama prolazi zviježđima Perzej, Kasiopeja, dira Cefej, i prolazi kroz cijelo zviježđe Labuda. Na tom srebrnastom velu, negdje na pola puta između Perzeja i Kasiopeje, smjestila su se dva prekrasna otvorena skupa zvijezda, h i c (čitaj hi) Perzeja, koji se prostim okom vide kao slaba mrljica, ali ih već i najslabiji dalekozor rastavlja u bezbroj sitnih zvjezdica.

I na kraju, produljimo li u mislima luk što ga čine tri zvijezde ruda Velikih kola za oko jedan i po puta naići ćemo na vrlo sjajnu narančastu zvijezdu, Arktur. Arktur je najsjajnija zvijezda na sjevernoj nebeskoj polukugli, iako samo za nijansu sjajnija od Vege, blistave plavo-bijele zvijezde iz zviježđa Lire. Vega nije prikazana na ovoj karti iako se nalazi vrlo blizu njenog ruba. U ljetnim mjesecima nalazi se u blizini zenita (vidi opis ljetnog neba!).

U ovom dijelu neba nalaze se i zviježđa Zmaj, Žirafa i Ris, ali ih tvore zvijezde tako slabog sjaja da ih je vrlo teško pronaći ako nebo nije zaista tamno i vedro. Stoga ona ovdje nisu opisana.

Ostanemo li nakon sumraka dulje vremena pod noćnim nebom (barem jedan sat!), primijetit ćemo da zvijezde ne miruju. One se gibaju po nebeskom svodu kao i Sunce danju. Izlaze na istoku, penju se preko nebeskog svoda sve to točke juga nad kojom dostižu svoju najveću visinu iznad horizonta, a zatim se opet spuštaju prema zapadu sve dok konačno ne zađu za horizont. Gledamo li zvijezde u blizini nebeskog pola, primijetit ćemo da se sve zvijezde okreću oko Sjevernjače (Slika 2) i to u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Proučimo li malo detaljnije sliku 2. vidjet ćemo da se tijekom noći Velika kola lagano spuštaju prema sjevernom horizontu, da bi pred jutro stajala paraleno s njime. Istovremeno su se zviježđa na istočnoj strani nebeskog pola (npr. Kasiopeja) znatno uzdignula prema zenitu. Upotrijebite cirkumpolarnu kartu (Slika 1) da na malim sličicama pronađete pojedina zviježđa!

Započinjemo li upoznavanje noćnog neba u neko drugo doba godine a ne ljeti, položaj zvijezda na slici xx neće odgovarati položaju zviježđa kako ga vidimo na nebu. Radi toga je na slici xx prikazan položaj cirkumpolarnih zviježđa početkom noći za svaki mjesec u godini. Koristeći ove sličice možemo zaokrenuti sliku xx u približno pravi položaj za svako doba godine. Obratimo pažnju na to da noć počinje zimi vrlo rano, a ljeti vrlo kasno! Da ne bi bilo zabune, početak noći na ovoj je slici uvijek dan u srednjeeuropskom vremenu. Kad je na snazi ljetno vrijeme, vremenu označenom na slici treba dodati 1 sat.

Slika 3: Cirkumpolarno nebo na kraju sumraka kroz godinu. Kraj sumraka izražen je svugdje u srednjeeuropskom vremenu (SEV) pa, kad je na snazi ljetno vrijeme, ovom vremenu treba dodati 1 sat.

Slika 4: Izgled ljetnog neba 15. srpnja krajem sumraka (oko 23 sata po ljetnom vremenu). Karta prikazuje pogled prema jugu. Dno karte odgovara horizontu a vrh području zenita. Točkicama su označeni ekliptika i sredina Kumove slame.

Okrenimo se sada prema jugu i pogledajmo južni dio nebeske polukugle. Već smo napomenuli da se u blizini zenita nalazi zviježđe Labuda koje ćemo najlakše prepoznati po obliku križa što se proteže duž Kumove slame. Zadnja zvijezda u tom križu, na suprotnoj strani od Deneba, naziva se Albireo. Jedna je od najljepših dvojnih zvijezda na nebu. Kod Albirea se vide izrazite boje obje zvijezde u paru, što je kod dvojnih zvijezda rijetkost. Na žalost, da bi se ovaj par zvijezda dobro vidio, potrebno je povećanje od barem 20 puta, dakle mali teleskop ili jaki dalekozor.

Desno od Deneba uočit ćemo Vegu, blještavo plavu zvijezdu u malenom zviježđu Lira. U blizini Vege nalazi se zvijezdica e (čitaj epsilon) Lire koju već i najmanji dalekozor razluči u dvije podjednako sjajne zvjezdice. Veći instrument, otvora od barem 60 mm i sa povećanjem od 100 do 150 puta svaku od te dvije zvjezdice nadalje razluči na još dvije zvjezdice. Sve u svemu, četiri podjednako sjajne zvjezdice u dva para što zajedno putuju nebom!Također u blizini, otprilike na pola puta između dviju donjih zvijezda u četverokutu Lire, nalazi se planetarna maglica M57. Ovo je jedna od najsjajnijih planetarnih maglica a da bi se vidjela potreban je teleskop otvora barem 50 mm i povećanja pedesetak puta! Planetarne su maglice oblaci plina koji su istekli s roditeljske zvijezde kad je ona, pred sam kraj svojeg života, narasla i postala crveni div. Sama zvijezda nakon ovakvog isticanja svojeg vanjskog omotaća u okolni prostor postaje bijeli patuljak koji se ćesto može opaziti u središtu planetarne maglice.

 Produžimo li spojnicu Deneba i Vege za otprilike istu dužinu na drugu stranu, naići ćemo na zviježđe Herkula. U jegovom gornjem dijelu, u trapezu što ga čine četiri podjednako sjajne zvijezde, nalazi se jedan od najsjanijih kuglastih skupova, M13. Naći ćemo ga na oko jednoj trećini puta od gornje zvijezde prema donjoj (vidi kartu). U vedrim noćima ljudi oštrog vida mogu ga opaziti i golim okom kao slabašnu mrljicu. Dalekozor pokazuje veliku svijetlu mrlju okruglog oblika, dok veliki teleskopi (promjera objektiva od 15 cm i više) počinju iz te mrlje razlučivati bezbrojne sitne zvjezdice. Kuglasti su skupovi kompaktne nakupine više desetaka tisuća zvijezda. Kuglastog su oblika, ali se za razliku od većine zvijezda u galaksiji nalaze daleko izvan ravnine galaktičkog diska.  

Zviježđe Škorpion vrlo je uočljivog oblika a osim toga njegova glavna zvijezda Antares, vrlo je sjajna i izrazito crveno-narančaste boje. Ime joj dolazi od anti-Ares, što bismo mogli sa grčkog prevesti kao "suparnik ili protivnik Marsa". Donji dio ovog prekrasnog zviježđa u našim krajevima jedva da se diže iznad horizonta i obično se gubi u ljetnoj sumaglici. No kad je zrak izuzetno čist, što se po neki puta dogodi poslije jake kiše, moguće je vidjeti Škorpiona u svoj njegovoj ljepoti. Lijevo od Škorpiona, u najsjanijem dijelu Kumove slame nalazi se zviježđe Strijelca, nepravilnog oblika ali zato prepuno

raznoraznih maglica koje pokazuje već i običan dalekozor. Središte Kumove slame nalazi se u ovom zviježđu. 

Slika 5: Izgled jesenjeg neba 15. listopada krajem sumraka (oko 20 sati po ljetnom vremenu). Karta prikazuje pogled prema jugu. Dno karte odgovara horizontu a vrh području zenita. Točkicama su označeni ekliptika i sredina Kumove slame.

Na prvi pogled jesensko je nebo vrlo slično ljetnom. Naš stari znanac, ljetni trokut, još je visoko na nebu. Glavni uzrok ove pojave je naglo skraćivanje trajanja dana koje nastupa krajem ljeta i početkom jeseni. Primijetite da noć 15. listopada započinje puna tri sata ranije nego 15. srpnja. Tako zapravo kroz cijela ova tri mjeseca krajem sumraka na nebeskom svodu nalazimo zviježđa u približno istom položaju. Stoga desni dio karte nije potrebno ponovno opisivati jer su ta zviježđa već opisana kod karte ljetnog neba. Na istočnoj strani meridijana uzdiglo se nekoliko novih zviježđa. Neposredno uz Orla, s njegove lijeve strane, nalazi se mali romb s repićem koji tvori maleno ali lijepo zviježđe Dupin (Delfin). Lijevo od Dupina velik je prostor, siromašan zvijezdama, koji pripada zviježđu Pegaza, čiji se veći dio još uzdiže nad istočnim horizontom gdje ga prepoznajemo kao golemi četverokut. Gornja lijeva zvijezda tog četverokuta pripada već zviježđu Andromede, ali je oko prirodno povezuje u cjelinu sa preostale tri. To je jedan od primjera kako zviježđa na nebu i likovi koji su im pridruženi često puta nemaju baš mnogo zajedničkog. Daleko dolje, u blizini jugoistočnog horizonta, u vedrim noćima možemo opaziti usamljenu sjajnu zvijezdu: Fomalhaut, najsjajniju zvijezdu zviježđa Južna riba.

U usporedbi sa prethodna tri mjeseca, izgled neba sada se znatnije promijenio. Ljetni je trokut već na zapadnom horizontu u zalazu. Ogromni četverokut Pegaza prošao je meridijan. Njegova pratilja, zviježđe Andromede, u blizini je meridijana. U tom zviježđu nalazi se poznata spiralna maglica M31, koju nazivamo i Velika andromedina maglica. To je druga galaksija, ogroman zvijezdani sustav sličan Kumovoj slami, ali udaljen od nas oko 2 milijuna svjetlosnih godina. Svjetlosna godina astronomska je mjera i pretstavlja udaljenost koju svjetlost prevali u godini dana, otprilike 9 460 000 000 000 km! U tamnim vedrim noćima možemo je vidjeti golim okom kao svijetlu mrljicu i tada je ona najudaljeniji svemirski objekt kojeg je moguće vidjeti golim okom!

 Malo ispod Andromede nalazi se malo zviježđe Trokut, a još nešto niže i zviježđe Ovan od kojeg su uočljive samo tri najsjajnije zvijezde. U blizini horizonta proteže se veliko teže uočljivo zviježđe Kit u kojem se nalazi najpoznatija promjenjiva zvijezda, Mira. Ta je zvijezda na kraju svog životnog puta, u stadiju crvenog diva koji lagano pulsira. Pulsacija nema strogo određeni period, kao što ni veličina promjene sjaja nije uvijek ista. Mira završi jednu pulsaciju za oko 330 dana, i pri tome promijeni sjaj za oko 2 000 puta! U svom maksimumu to je sjajna zvijezda 2. veličine, a u minimumu, jedva vidljiva većim teleskopom, zvjezdica je 10. veličine. Svake godine ona tako postaje vidljiva golim okom da bi nakon nekoliko mjeseci isčezla s vidika. Zbog duljine perioda ovu vrstu promjenjivih zvijezda nazivamo dugoperiodične promjenjive zvijezde.

 U blizini zenita, istočno od meridijana, nalazi se dobro nam poznato zviježđe Perzeja. Malo ispod njega uočit ćemo veliku mrlju, u kojoj ovisno o oštrini vida i čistoći atmosfere, možemo vidjeti nekoliko zvijezda. Izbrojite koliko ih vi možete opaziti! Nacrtajte ih u svoje bilježnice! To su Plejade, jedan od najljepših otvorenih skupova na nebu. Zauzimaju prostor oko dva puta veći od promjera Mjeseca. Već i najmanji dalekozor pokazuje u njima mnoštvo zvijezda.  

Izgled neba na kraju zime, 1. ožujka početkom noći (oko 19 sati i 30 minuta po srednjeeuropskom (zimskom) vremenu). Karta prikazuje pogled prema jugu. Dno karte odgovara horizontu a vrh području zenita. Točkicama su označeni ekliptika i sredina Kumove slame.

Ovo je svakako najljepši dio neba koji je vidljiv iz naših krajeva. U samom meridijanu nalazi se veličanstveni zimski šesterokut. Njega čine najsjajnije zvijezde ovog dijela neba: blještavo sjajni Sirius, plavi superdiv Rigel, žuti Aldebaran, sjajno žuta Kapela, Poluks te bijeli Prokion. Karta to ne može pokazati, ali ovaj se šesterokut proteže gotovo do zenita, a kroz cijelu njegovu duljinu prolazi i srebrni veo Kumove slame. Osim što je puno sjajnih zvijezda, ovo područje obiluje i raznim maglicama i drugim nebeskim objektima. Spomenimo samo M42, Veliku orionovu maglicu, jednu od nama najbližih plinovitih maglica u Kumovoj slami u kojoj se i danas rađaju zvijezde. 

Zviježđe Oriona jedno je od najljepših zviježđa na nebeskoj kugli. U njegovoj sredini, na samom nebeskom ekvatoru, nalaze se tri sjajne plavo-bijele zvijezde, koje se nazivaju Orionov pas (pojas), a naš narod ih zove Kosci. Na otprilike istoj udaljenosti iznad i ispod Kosaca nalaze se još četiri sjajne zvijezde koje čine tijelo Oriona. Tu se ističu Rigel, vrlo sjajan plavi superdiv i Betelgez, također vrlo sjajan crveni superdiv. Usporedite boju ovih dviju zvijezda! Između tijela Oriona i Bika nalazi se niz od šest nešto slabijih zvijezda koji čini Orionov štit. Ispod Oriona, u visini Siriusa, smjestilo se maleno zviježđe Zec.

Veliki pas svakako je najpoznatiji po zvijezdi Sirius. On je najsjajnija zvijezda nebeske kugle, a poznat je i po tome što ima malenog pratioca čija materija je izuzetno gusta. Ta zvijezda, po masi slična Suncu, nije veća od Zemljine kugle. Ovu vrstu zvijezda nazivamo bijeli patuljci. Krenemo li dalje po zimskom šesterokutu u smjeru kazaljke na satu, doći ćemo do zviježđa Malog psa. U praznini između Oriona, Velikog i Malog psa smjestilo se zviježđe Jednoroga, koje nema sjajnijih zvijezda. Slijedeće zviježđe zimskog šesterokuta su Blizanci sa svoje dvije sjajne zvijezde, Kastorom i Poluksom. U vedrim noćima potražite desno od Kastora i Poluksa slabašan sjaj zvijezdanog skupa Jaslice u zviježđu Raka.

Jaslice su još jedan od velikog broja otvorenih skupova naše galaksije, a stari Grci koristili su ga za prognozu vremena: ako se u tamnoj, vedroj noći Jaslice ne vide, znači da dolazi promjena vremena, bilo je njihovo tumačenje, često puta ispravno.

 Na najvišem vrhu zimskog šesterokuta smjestila se vrlo sjajna žuta zvijezda, Kapela, koja je toliko blizu nebeskom polu da je cirkumpolarna zvijezda. Nepravilni peterokut Kočijaša u kojem je Kapela glavna zvijezda, lako je pronaći. Zvijezda na suprotnom vrhu od Kapele u stvari pripada zviježđu Bika, koje je posljednje zviježđe zimskog šesterokuta. Prekrasni otvoreni skupovi Plejade i Hijade koji se nalaze u ovom zviježđu, opisani su kod zimskog neba. U samom desnom gornjem kutu karte nalazi se dio zviježđa Perzeja, kojeg također možemo upotrijebiti za pronalaženje zviježđa zimskog šesterokuta.

Izgled proljetnog neba 15. travnja krajem sumraka (oko 21 sata i 30 minuta po ljetnom vremenu). Karta prikazuje pogled prema jugu. Dno karte odgovara horizontu a vrh području zenita. Točkicama su označeni ekliptika i sredina Kumove slame.

Prvi pogled na kartu proljetnog neba sasvim je zbunjujući. Na njoj naime nema ni jednog već poznatog zviježđa! No, objašnjenje je sasvim jednostavno: na isti način kako se krajem ljeta dan naglo skraćivao, pa je jesensko nebo ostalo gotovo jednako ljetnom, krajem zime i početkom proljeća dan se naglo produljava, što izaziva nagli nestanak zimskih zviježđa i pojavu proljetnih. Ova pojava je toliko brza, da smo u tri mjeseca izgubili najljepši dio zimskog neba. Velika kola sad su visoko na nebu u blizini zenita. Krenemo li od njih meridijanom preko zenita u smjeru juga, naići ćemo ubrzo na veliko zviježđe Lava, sa sjajnim Regulom (kraljevićem). Desno od Lava, otprilike na istoj visini naići ćemo na dvije sjajne zvijezde, Poluks i Kastor, najsjajnije zvijezde Blizanaca. Nešto niže k zapadu se već spušta Prokion, glavna zvijezda Malog psa, a u blizini zapadnog horizonta pred zalazom je Sirius i zviježđe Oriona.

Ispod Lava nalazi se sve do horizonta prostor siromašan zvijezdama i zviježđa što se tu nalaze dosta je teško pronaći. Istaknimo samo zviježđe Gavrana, nisko na jugoistočnom nebu. Još istočnije na nebo se penje plavo-bijela zvijezda Spika, najsjajnija zvijezda u zviježđu Djevice. Lako ju pronađemo i tako da produžimo os Volara, koji je u tom trenutku visoko na istočnom nebu, za otprilike jednu njenu duljinu prema horizontu pa ćemo se naći u blizini Spike. Spika, Arktur i Regul tvore istokračni trokut.

Tijekom cijelog proljeća dan se tako brzo produžava da se večernje nebo vrlo brzo mijenja. Već između zimskog i proljetnog neba morali smo se zaustaviti na kraju veljače, da nam zimski šesterokut ne bi umakao s večernjeg neba neopažen. Iz istog razloga moramo se zaustaviti i između proljetnog i ljetnog neba negdje na početku lipnja, kako nam ne bi promakla zviježđa Volara i Djevice.

Početkom lipnja nalazi se Volar visoko nad južnim horizontom. Arktur, njegova glavna zvijezda, toliko je sjajan da ga je nemoguće zamijeniti sa nekom drugom zvijezdom. Ako nismo sasvim sigurni, možemo se poslužiti i rudom Velikih kola. Produljimo li zamišljeni luk što ga čine tri zvijezde ruda oko jedan i po puta, udarit ćemo ravno na Arktura. I ostale sjajnije zvijezde Volara lako je uočiti jer tvore lik izduženog zmaja, sa čije desne strane se smjestilo malo zviježđe Sjeverna kruna. Zvijezde Sjeverne krune tvore uočljivi polukrug. Daleko najsjajnija u tom polukrugu je srednja zvijezda koja se naziva Gema (Dragulj).

Produljimo li dužu os Volara preko Arktura prema horizontu za oko jednu njenu dužinu, naići ćemo na usamljenu sjajnu bijelu zvijezdu Spiku. Ona je najsjajnija zvijezda u zviježđu Djevice, koje je poznato po mnoštvu galaksija što se u njemu nalaze. Nažalost, za opažanje tih galaksija potrebni su veći teleskopi, sa objektivima od 10-20 cm u promjeru. Nastavimo li još malo u istom smjeru, naići ćemo na maleni nepravilni četverokut, zviježđe Gavran.